Izložba koja je, za razliku od većine, posvećena muškoj, a ne ženskoj, golotinji, otvara se 19. listopada u bečkome Muzeju Leopold, a ostat će otvorena sve do kraja siječnja iduće godine.

I poče bitka, na Bečkome polju Sijeva, grmi, puca sa sviju strana Tuče Ivica, udara Niko, reže Dario Stipe na nas neda, Kovač brani sebe Kao i brata svoga, također Boju kraja vidjet nije..

U povodu njihova dana te Dana Međimurske županije, povijesna postrojba Zrinska garda iz Čakovca na Trgu sv. Marka u Zagrebu u nedjelju 29. travnja iskazala je počast tim velikanima koji su pogubljeni 30. travnja 1671. u Bečkome Novom Mjestu.

Prema bečkome kardinalu Schoenbornu cijeli Wojtylin pontifikat može se tumačiti ključem Božanskoga Milosrđa.

Drama je tom prigodom javno čitana, slijedilo je čitanje u londonskome kazalištu Soho te nedavno u bečkome Burgtheatru u režiji Barbare Nowotny.

A što su zapravo dalmatinski autonomaši imali na umu, pokazalo je njihovo opredjeljivanje u bečkome Carevinskom vijeću: iako su« u Dalmaciji i nadalje izstupali kao Dalmatinci, kao Slavo-Dalmatii slično, pred narodom koji za talijansku neku narodnost nije htio ni da čuje », autonomaški su zastupnici u Beču 1867. stupili u Klub talijanskih zastupnika, naglašava G.

Današnji nadnevak, 30. travnja, bio je prije 341 godinu koban za Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankopanom koji su dekapitirani u Bečkome Novom Mjestu zato što su se odupirali nastojanjima bečkoga dvora da Hrvatskoj nametne centralizam i apsolutizam.

Otac Tommaso bio je odvjetnik i zastupnik u bečkome parlamentu.

Hrvatski navijači preplavili su ulice ovog austrijskog gradića tik pored Slovenije, no dojma smo kako je uoči prve utakmice na bečkome Stephan Platzu ipak atmosfera bila užarenija.

U prvome ratu samostan ništa nije stradao, a u zadnjemu, bečkome, doživio je oslobođenje.

Godine 1841. dr. Rudolf Kner, predavač zoologije na bečkome sveučilištu, poduzeo je prvo poznato znanstveno istraživanje faune Crvenog jezera.

Godine 1885. viši financijski savjetnik pri bečkome ministarstvu i poglavar duhanske uprave u Bosni i Hercegovini Sperk, rodom Čeh, došao je u Imotsku krajinu poradi proširenja sadnje duhana.

I po poznatima i po nepoznatim ciklusima i izvanciklusima nove su, primjerice, oktavne predbrojke Zagrebačke filharmonije furiozno sustizale Hrvatsku filharmoniju, a za vratom toj gotovo fantomskoj udruzi, ali i priređivačici gostovanja američke gitaristice Sharon Isbin, doslovno je puhao i salzburški Amadeus u bečkome Mozart festu, sada s otvorene pozornice zagrebačkoga Cvjetnoga trga.

Tako su nakon dugotrajne istrage u Bečkome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F.

U bečkome Kunstforumu otvorena je atraktivna izložba glasovite slikarice art decoa Tamare de Lempicke.

Na to ga poticao slavist Jernej Kopitar, također slavist i cenzor slavenskih knjiga. 1849. u Austriji bijehu dozrele prilike za ustanovljivanje katedre slavenskih jezika i književnosti na Bečkome sveučilištu.

Nalazimo ga na više (nad) biskupskih stolica: u Njitri u Slovačkoj (od 1669.), Bečkome Novom Mjestu (Wiener Neustadt od 1672.) u Austriji, te Györu (od 1685.), zatim je nadbiskup u Kaloczi (od 1691.) i konačno Ostrogonu (od 1695.) u Ugarskoj.

Hrvatski narod u svojoj mukotrpnoj i junačkoj povijesti ima nekoliko istaknutih i jakih imena koje nikada neće i ne smije zaboraviti.Među njima je i Nikola Šubić Zrinski Sigetski, pradjed Petra Zrinskoga, pogubljenoga zajedno s Franom Krstom Frankopanom u Bečkome Novom Mjestu 1671.

Dok je Nikolu Zrinskog na smrt razderao vepar, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan uzalud su u Beču tražili pomilovanje obojica su na isti dan pogubljeni u Bečkome Novom Mjestu.

Pöltenu i Vojnoj akademiji u Bečkome Novome Mjestu.

Austrijska će ju publika moći pogledati u bečkome Volkstheateru svaki dan od 23. do 26. svibnja.

Ti se simboli danas čuvaju u bečkome Vojnome muzeju.

Na staru godinu 2011. u bečkome su Konzerthausu Igudesman i Joo, uz pomoć stotinu violinista sa svih strana svijeta, postavili svjetski rekord u najvećem broju plešućih violinista koji zajedno nastupaju na istoj pozornici.

Prijelaz na današnju kapu zabilježen je u djelima Ivana Meštrovića, a u bečkome muzeju mogu se razgledati šibenske kape iz doba Austro-Ugarske Monarhije veli vlasnica atelijera Venel.

U bečkome Muzeju Leopold izložena su djela Albrechta Dürera, Petera Paula Rubensa, Paula Cézannea, Augustea Rodina, Gustava Klimta, Edvarda Muncha, Giovannija Giacomettija, Egona Schielea, Andyja Warhola, Alfreda Hrdlicka, Güntera Brusa, Roberta Mapplethorpea, Keitha Haringa i drugih.

Ona se na našoj povjesnoj magistrali u sklapanju međunarodnih ugovora i političkih paktova manifestira još od davne Pacta convente iz godine 1102. i poklanjanja kraljevske vlasti mađarskom kralju Kolomanu, kojemu hrvatski redovi i staleži povjerovaše da ćemo u personalnoj uniji s Mađarima skladno kohabitirati kao taubeka dva. Ta se naivnost kreće i od onoga našeg veledušnog ratovanja 1389. na Kosovu Polju protiv Turaka, u kojemu smo bezglavo ginuli za tuđe interese; od one viteške bitke hrvatskog bana Emerika Derenčina na Krbavskom polju 1493., u kojoj Turke dočekujemo na otvorenom bojnom polju, umjesto da ih napadnemo podmuklo iz zasjede; od onoga tragičnog sabora u Križevcima 1526., kada hrvatsko plemstvo uzima za vladara tuđinca Ferdinanda Habsburgovca, koji će ih tobože braniti od Turaka, umjesto da biraju svoga vladara Krstu Frankopana; od onoga nesretnog sabora 1527. u Cetinu, kada Habsburgovce biramo za hrvatske kraljeve, koji vladaju i dave Hrvatsku do godine 1918; od onoga junačkog juriša u sigurnu smrt Nikole Šubića Zrinskoga 1566. u Segetu, umjesto da lukavo spasi vlastitu glavu i živote hrvatskih ratnika; od onoga besmislenog ratovanja hrvatskih vojnika 1632. u Bečkome Novom Mjestu, kad su podmuklo pozvani u pomirljivu audienciju u Beč, a onda podlo gurnuli njihove glave pod carsku i kraljevsku sjekiru; o onoga somnambulnog lutanja polihistora i misionara Jurja Križanića po Rusiji 1671., gdje širi utopističke ideje panslavizma i slavenske uzajmnosti, a Hrvatima savjetuje da se odreknu vlastita nacionalnog imena i da se nazovu Moskovitima; od onoga brzopletog prihvaćanja od hrvatskih staleža Pragmatične sankcije 1712., koja je rezultirala centralizmom i ungaro-germanizacijom čitave zemlje; od romantičkog vođe ilirskog pokreta Ljudevita Gaja, koji odbacuje politički kroatizam grofa Janka Draškovića i širi paslavizam, pa se i on odriče hrvatskog imena u korist imaginarnog pojma ilirzma; od one proklete Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., koja postaje legitimnom osnovom za mađarsku eksploataciju i mađarizaciju Hrvatske; od onih jugoiluzija Josipa Jurja Strossmayera, koji sanja o utopističkom jedinstvu srpskog pravosavlja i hrvatskog katolicizma, pa se i on odriče atributa hrvatski u korist novoga jugoslavenskog imena; (I tako su se svi naši velikani odrekli svoga konkretnog subjekta za volju apstraktne cijeline - M. Krleza); od one herojske pustilovine Eugona Kvaternika, koji s naivnim pouzdanjem u pomoć francuskog cara Napoleona III. diže 1871. Rakovačku bunu, koju austrijski kordoni sa srpskim kraišnicima ugušuju, a njega iz zasjede ubijaju; od one maglovite i lunatičke Krfske deklaracije i ulaska Hrvatske u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno 29. listopada 1918. u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kada nas zahvaća elementarno povjesno zlo; od Trumbićeva kukavičkog potpisivanja Rapalskog ugovora između Kraljevine SHS i Italije 1920., u kojemu talijanskoj iridenti dariva Istru, Cres, Lošinj, Lastovo, Zadar i Rijeku i koji srlja u čaršijske marifetluke bjelobradog Cincara Nikole Pašića, sve dok ga lukavi Baja kao ministra vanjskih poslova podmuklo ne izigra i namagarči; od političkog kapitulanstva Stjepana Radića i njegova ulaska 1925. u beogradsku kraljevsku vladu, kada u beogradskom manežu pleše s kraljicom Marijom srbijančicu a kralju Vitezu Aleksandru, koji ga nakon atentata posjećuje na smrtnoj postelji u Zagrebu, ljubi ruku; od one fantomske Meštrovićeve skulptorske inspiracije Vidovdanskog hrama, kao simbola snage i pobjede jugoslavenstva; od onoga kupinečko-čaršijskog sporazumštva Vlatka Mačeka, koji lakovjerno nasjeda na cincarsko-srpske protokolarne trikove Dragiše Cvetkovića o punoj autonomiji Banovine Hrvatske; od onoga Pavelićeva somnambulnog povlačenja u svibnju 1945. prema zapadnim Saveznicima, u naivnom uvjerenju da će hrvatske izbjeglice, vojsku i civile prema Ženevskim konvencijama o ratnim zarobljenicima velikodušno prihvatiti i da ih ne će izručiti u klaonicu krvožednim Titovim srbokomunistima, da se nad nevinim žrtvama izdovolje; i na kraju, do ovog eurofidestičkog puta prema Europskoj uniji, na kojemu nikako ne možemo spoznati, da ova romantična europska žar ptica, koja kruži nad našom stvarnošću, nije ništa drugo nego obični lešinar, kojega smo često nad našim povijesnim stratištima bespomoćno promatrali.

U bečkome Volkstheateru već sada igraju dvije dramske predstave nadahnute Mozartom: Mozart s Vision pisca pod pseudonimom Franzobel te Amadeus Petera Schaffera prema kojemu je Miloš Forman 1985. snimio istoimeni, mnogim Oscarima nagrađeni film.

Ako je sevdah, kao naslijeđe koje su u bosanske gradove donijeli sefardi iz Španjolske, izvođeno na bečkome dvoru, a zadnjih godina i po cijelome svijetu, onda valjda više ne treba ništa dokazivati...

Autoru ovih redaka radosno je zaigralo srce kad je prije stanovitog vremena, godinu dana ili tako nešto, u novinama ugledao slike Sanadera i Žužula sa suprugama kako zastupaju naciju na bečkome originalnome Opernballu.

Ona okuplja svu svoju djecu.« Druga velika nada, prema bečkome nadbiskupu, koju katolicima daje njihova vjera od velike im je pomoći.