mozda će neki reći kako kasnim i nisam in, ali evo tek prije par dana do mene dođe pjesma od Marčella - sveti bes. poslušam je jednom, pa dvaput,... evo i sada je slušam, i ne znam šta da kažem... čovječe pjesma je toliko bedirajuća, toliko duboko prodire u svaku poru nutrine ostavljajući duboki crvebi trag za sobom, trag spoznanja nečega što ne želi čovjek priznati, ne želi biti dio toga a ipak svjestan koliko je prisutno... možda ja to drugačije doživljavam jer strašno sam alergičan na bilo koji oblik nasilja nad djecom pa kad čujem ovako nešto trnci me prođu... čovjek na kraju dobija zasluženu kaznu ali ipak... ipak onaj bol, onaj osjećaj straha je nenadomjestiv, ništa, baš ništa ga nemože izbrisati... moja mana je to što se stavljam često u stav susećanja sa žrtvom, želudcem mi prolaze osjećaji koji bi me obljevali da se zaista nalazim u toj situaciji, mozak počinje brže funkcionirati, srce jako kuca, osjećaj beznadežne situacije je toliko jak, toliko mističan da čovjek vrlo lako pada pred njim, puca, nestaje, gubi se jer teško je priznati poraz, teško je kada ne možeš ama baš ništa učiniti... čovjek nije stvoren za bezizlazne situacije, nije stvoren da nema izbora... i tako pazi taj osjećaj u želutcu kako para kao oštricom noža po mojoj duši tražeći utjehu, utočište, način da se izvuče i prestane, bol je jaka, osjećaj je neopisiv, dobiješ potrebu nekoga ubiti, pronaći nekoga tko je ikada i samo pomislio takvo nešto napraviti djetetu i učiniti mu nešto slično kao u pjesmi, možda i gore... te granične životne situacije koje te dovode na rub ne spadaju nikako u ono što kažu: " što te ne ubije ojača te ", ne buraz, ovo te ubije samo što ni sam nisi svjestan kako i koliko, uništi te, slomi te... ima li šta gore od slomljena čovjeka kojemu nije ni do čega, čovjeka koji je toliko duboko pao da više ni ne vidi nadu i svjetlo... kada te nešto tako malog slomi nosiš tu ranu ostatak života i što je najgore ne vidiš njegov smisao, ne vidiš zašto bi trebao živjeti, čemu se smijati... ništa nema smisla... treba ljude podsjetiti na postojanje i takvih i sličnih stvari koje se zaista događaju tu oko nas, prisutne su samo svi žmirimo jer ne znam štitimo lijepe i nježne uši javnosti... koliko loših, užasnih stvari se događa ljudima svaki dana a većinu boli dupe za to, čitaju svoj omiljeni časopis o kuhanju, modi ili tko zna i tako provode dane... ne možemo promjeniti svijet ali možemo barem u svome krugu pokušati popraviti neke stvari... nemože mi se fućkati za probleme oko mene, ne mogu biti indiferentan prema stvarima koje me okružuju, nisam ja uvijek najbitniji ima i drugih... često se možda osjećamo zapostavljenima pa činimo razne gluposti samo da nas se zamjeti, a šta je sa onim malim čovjekom koji ne može ništa učiniti, koji je u bolnobezizlaznoj situaciji koja ga lomi svaki dan, svaki trenutak... on se i dalje bori, on rukama i nogama pokušava ići naprijed a mene vrijeđa što nitko nije primjetio moju novu košulju... koliko je takvih plitkih ljudi, koliko je samo tipova koji ne znaju šta bi razgovarali kad se nađu sa svojim " cool " društvom osim o količini novca koju će potrošiti ili već jesu, šta su si kupili, i " vidi onu kako se obukla " čovječe... sve smo plići i plići... ali to je bijeg od stvarnosti, to je čista obijest, prozirnost, to je nešto što će nas uništiti... tko ne zna suosjećati ne zna ni voljeti, tko nije osjetio bol ne može osjetiti ni sreću... trebamo se češće spustiti na zemlju i pogledati što se oko nas događa, vidjeti da postoji život drugačiji od ong na koji smo navikli...