Kožarićevska okomica primjer je neposrednosti izravna obraćanja motritelju, maksimalne koncentracije, koherencije difuznoga, meditativnosti, zenovske sažetosti, neponovljiva misterija trenutka u sintetičnosti prizora, vitalnosti, aktivnosti, nepresušne stvaralačke energije, ali premda je, formalno gledano, oslobođena realnosnog konteksta i paradigma za trajanje, ljudsku okomicu u vjekovnome povijesnom i svakom drugom nevremenu, vertikalna rasta energije, eksplozivna dinamizma, pokrenutosti, simbol je realizacije kožarićevskog potencijala i potpuno oslobođena kreativnog zamaha komprimirana u jednostavnom potezu, u tankoj crti koja se svojom slabašnom masom opire o tlo, individualne simbolike i asocijativnosti, bitnih odrednica njegova svekolika umjetničkog poslanja, u kojemu je uvijek imanentna doza meditativnosti, metafizičnosti i profinjene poetičnosti, utišane čulnosti, nikada tu nema mentalne zabrtvljenosti.