Ok, nekad zmijski feces ne smrdi, al opet, ima slučajeva kad i ja čak moram priznat da smrdi (npr. kad se susretne veliku ženku bjelouške s punim crijevima... i još kad ispusti onaj svoj sekret neugodnog mirisa koji smrdi na crkotinu...)

Oduvijek sam bio lud za zmijama, još od vrtića lovio sam po barama i potocima bjelouške i sanjario kako ću, kao veliki, raditi nešto s njima.

E da se ja vratin na tu Baba lokvu....... nama dici je ona bila misto di smo vatali žabe, zmije (bjelouške).... one nike letece baje ca jemaju krila ka helihopteri (da se razumi:) zrakomlati)..... koje se zovedu službeno Vilin konjić....... a koji se tek gušt bija uvalit u tu lokvu gologuz i rasfriškat se od onega zvizdana ca je pržija svon silinon taj naš dalmatinski kamenjar......... a ko bi me sad utira u tu zelenu vodurinu na cijoj površini plivaju raznorazne biljke i koja vrvi životon svih moucih beštija i baja hahahahah moš mislit......

A za o ne koje se boje bliskih susreta s gmazovima (među kojima predvode bjelouške) i kukcima - vrijedi prebroditi strah pa makar na dan, dva...

Bacali su me puno puta u samicu bez hrane i vode, pa sam jeo žive miševe i bjelouške koje sam ulovio i iz jamice koju sam iskopao pio sam kišnicu.

U njemu se gnijezde neke ptice močvarice, u jezeru i oko njega žive žabe, barske kornjače i bjelouške, a od riba karas.

Najdraže mi je bilo poć tamo, tražit bjelouške, s kojima san kasnije strašija curice po školi...

Preostale žabice i gušteri dezorjentirano lutaju, a bjelouške bezbrižno krstare po dnu, vjerojatno tražeći hranu.

Nije se presvukao odbacivši oznojenu ili istrošenu košuljicu poput štufane bjelouške: ponio je ovdje sa sobom na ramenu sve one epolete i na prsištu odijela sve one insignije stečene u višedekadnom ratovanju na otvorenim i zatvorenim opernim pozornicama, kako mikroregije u Italiji, jednako tako i makrocjeline na globusu općenito.

Sisak je mjesto koje volim (Kupa, puno dragih ljudi i lijepih sjećanja - emo) i zato volim par puta godišnje otići biciklom tamo, sjesti na klupu u parku (dijagonala hotel Panonija - tržnica) i nakon nekoliko minuta krenuti natrag istim putem (u 7./8. mjesecu volim produžiti do Čigoča i gledati kul rode kako bauljaju uokolo, nose bjelouške u kljunovima i elegantno slijeću u gnijezda na kućama i stupovima).

Kada je ugrožena, izvrne se na leđa, isplazi jezik i pravi se mrtva, a ako ni to nije dovoljno, poput Bjelouške ispušta izmet vrlo neugodnog mirisa.

Srećom, zmije koje nalaze hvatači neotrovne su vrste, bjelouške i kravosasi, a otkad je služba počela s radom, ulovljen je tek jedan mladi poskok u Sesvetskom Kraljevcu. Naša je zadaća zaštititi ljude od divljih životinja, ali i životinje od ljudi, ističe Darko Ozmec, voditelj hvatača iz Skloništa za napuštene životine u Dumovcu, apelirajući ujedno na građane da ne diraju životinje i ne pokušavaju ih sami uhvatiti jer to najčešće završi loše i po jedne i po druge.

Žabama i ostalim vodozemcima hrane se i neki gmazovi, ponajprije zmije, i to bjelouške i bjelice.

Također kao i bjelouška pušta sekret neugodna mirisa (miris je puno slabijeg intenziteta od bjelouške).

Kravosac je vrsta bjelouške, može narast do dva metra, nema drugih zmija u viškom arhipelagu.

Imoćani ne samo što plivaju, nego za plivalište imaju krški fenomen Modro jezero, jamu duboku stotinama metara u kojoj se još kupaju plavi kolut neba, odraz sokolova, zmije bjelouške i silni ponos Imoćana na ljepotu koja ih je zapala

Zmije bjelouške ponekad se mogu vidjeti uz jezero, a siva i zelena gušterica kako se sunčaju na zidićima i kamenju.

Neki su uvjereni da su vidjeli ljutice i kraj bolnice na Firulama, a drugi u smrtnom strahu zovu veterinarske službe čim vide i neopasne bjelouške

Njemu bjelouške otrovne, a poskoci bezopasni.

Mogu se pronaći razne vrste gmazova od bjelouške, riđovke, blavora do najotrovnije europske zmije poskoka.

Ajmo o tome raspravljati, a ne o onome lako je vješati križeve, ajde ti najotrovniju zmiju od čijeg ugriza garant umireš za par minuta uhvati golom rukom (ne priznajem ja tamo neke bjelouške).

Najvjerojatnije se radi o glavi vrlo male zmije, pretpostavljamo bjelice ili bjelouške

Pere se nedjeljom ujutro običava spustiti na kupanje dok je voda još apsolutno mirna a bjelouške caruju, prepušta se tom iskonskom užitku koji je otkrio još kao dječak.

Barske kornjače se s grana i sunčanja pred nama bacaju u Unu, a bjelouške smo, vjerujte, vidjeli i na metar dubine rijeka kako rone.

Tako već natopljenim znojem veselo smo promatrali razne životinje poput kornjače, bjelouške, punoglavaca i žaba kako zajedno žive u bratstvu i jedinstvu.

Bjelouške (Natrix natrix) se uglavnom hrane vodozemcima, ali dok su male to su obično punoglavci, vodenjaci... a kao odrasle taj plijen su veće, robusnije žabe.

Riječ je, podsjetimo, o dijelu grada u kojem je ne tako davno bilo bara, a premda nije utvrđeno o kojoj se vrsti zmija jučer radilo, nagađa se da su to bile bjelouške.

Pored bezopasne bjelouške (Natrix natirx), na lovinačkom području često nalazimo otrovnice poput riđovke (Vipera berus) i poskoka (Vipera ammodytes) koji je i naopasnija zmija Like.

Zmije koje najčešće možemo vidjeti su bjelouške, međutim one nisu opasne, ne napadaju, isključivo traže zaklon, eventualno hranu.

Iako zmije koje su se nastanile na gradilištu nisu otrovne, te su to vjerojatno neotrovne crne bjelouške, stanari ih se boje jer su neke duže i od metra, a najviše se brinu za sigurnost svoje djece.