Na to je reagirala Blaškićeva obrana tvrdeći suprotno, a najnovijim podneskom Sudu Tužiteljstvo je ustvari priznalo ono što je Blaškićeva obrana i dokazala u drugostupanjskoj raspravi, a to znači da je Tužiteljstvo doista posjedovalo dokumentaciju bitnu za Blaškićevu obranu, ali o tome, iako je to bilo dužno, nije izvijestilo njegove branitelje.

Kako se nakon objavljivanja odluke o puštanju na slobodu nije mogla pronaći Blaškićeva putovnica, za njega je izvađen putni list.

Zaslužni su što su nakon 2000. godine iz Tuđmanovih arhiva prokuljale stotine dokumenata kojima je Blaškićeva obrana dokazala funkcioniranje paralelne linije zapovijedanja u srednjoj Bosni, bivša vlast raskrinkala je krivce za zločine nad Muslimanima, kao i za kasnije prikrivanje zločinaca.

Iako je u tom slučaju Hrvatska na sve moguće načine bacala Blaškiću klipove pod noge, skrivala dokumente koji su dokazivali Blaškićevu nevinost - a istovremeno teško optuživali ljude koje je kontrolirao Šušak uz odobravanje Tuđmana - Blaškićeva obrana je uspjela dokazati dvostruku liniju zapovijedanja, uz prezentaciju mnoštva dokumenata koji su jasno pokazivali hrvatsku suradnju sa Srbima, šverc nafte, oružja i robe, i što je najgore - svjesno izazivanje sukoba sa muslimanima u srednjoj Bosni sa ciljem ostvarivanja Tuđmanove fiks-ideje o " humanom preseljenju stanovništva ".

Nastala je neopisiva gužva, svjetina i fotoreporteri ustrajno su se gazili, staklo na aeorodromskim vratima umalo da nije popucalo, a i stasiti momci u nošnji iz Blaškićeva rodnoga kraja jedva su se pred silom spasili.

Blaškićeva sestra Zrinka od uzbuđenja jedva da je govorila.

Blaškićeva mati Jela znala je, kaže, da će pravda pobijediti. A što da vam kažem.

Osim haaškim sucima i okupljenom narodu, zahvaljivao je Vladi i Uredu predsjednika Republike Hrvatske, vladi Federacije BiH, te posebno odvjetničkom timu na čelu s Antom Nobilom koji se nakon Blaškićeva poziva na kraju popeo i na pozornicu.

Blaškićeva supruga pala je na koljena i počela čupati kosu.

Zahvaljujući tome što je bio Bandićev potrčko s diplomatskim statusom III tajnika hrvatskog veleposlanstva u Haagu, Orsat upoznaje Antu Damjanovića, Blaškićeva kuma i velikog prijatelja Ivana Bandića, a preko njega, tijekom 1999. upoznaje HSLS-ovsku ekipu koja je 2002. politički odstrijelila Budišu (Goran Granić, Jozo Radoš, Goranko Fižulić).

Darija Kordića koju je čak i Haški sud uvažio kao nepobitnu, a nju naglašavamo kako bismo demantirali stav Blaškićeva odvjetnika Ante Nobila kako je HVO ušao u nezaštićeno selo.

Zasluge se prisvajaju jednakim tempom kojim se dijeli krivnja, po svim razinama U cijeloj ovoj buci najmanje se čuju glasovi kako je Blaškićeva presuda zapravo osudila Hrvatsku za umiješanost u sukob u susjednoj državi: državni vrh podržavao je paralelnu liniju zapovijedanja, štitio kriminalne bande i postrojbe...

Jasno, u cijeloj ovoj buci najmanje se čuju glasovi kako je Blaškićeva presuda zapravo osudila Hrvatsku za umiješanost u sukob u susjednoj državi.

Prema sjećanjima Ante Nobila, tadašnji ministar Gojko Šušak zamolio je njega, Blaškićeva odvjetnika, da " sina od jednog našeg čovika iz Chicaga " uključi u slučajeve iz Lašvanske doline.

A što se tiče Blaškićeva oslobođenja, to je priča u kojoj se radi o kompromitaciji Haškoga suda, jer Blaškiću nije mogla biti dosuđena veća kazna u trajanju duljem od onog koje je proveo u Haagu zbog trajanja postupka, pritvorevanja, jer bi suprotnom Haag sam sebe iskompromitirao, tako da je diskutabilno da li je Blaškić uistinu osuđen, jer da je njegov postupak trajao 3 godine, a ne 9, njemu bi tada bilo dosuđeno te tri godine, o tome se radi

NACIONAL: Kada već brojimo hrvatske apsurde, vaš politički neprijatelj Gojko Šušak izabrao vas je za Blaškićeva branitelja. Šušak me, stekao sam dojam, uočio tijekom obrane Feral Tribunea, kada sam, braneći Viktora Ivančića i njegove kolege, žestoko napao i njega i Tuđmana.

Rebić se u tom izvještaju hvalio da njegova služba radi i na zaštiti arhiva HVO-a, onih dokumenata do kojih nije mogla doći Blaškićeva obrana kako bi u prvom suđenju dokazala dvostruku liniju zapovijedanja u BiH.

SIS nakon toga poduzima " mjere i radnje na pronalasku Blaškića i izuzimanja dokumentacije iz privatnog posjeda Blaškićeva odvjetnika Ante Damjanovića ".

Uvjeravajući ga kako je njegov odlazak u Haag pitanje hrvatskih nacionalnih interesa, a da će njegova obrana biti ujedno obrana tih interesa, Ćosić i Crnjac uvjeravali su ga kako će baš Markica Rebić, prvi čovjek SIS-a, prikupiti dokumente potrebne za njegovu obranu, iako su netom prije toga, tijekom SIS-ove premetačine Blaškićeva stana u Zagrebu, nestali mnogi dokumenti, od kojih su neki vjerojatno ključni za njegovu obranu.

Pisana naredba nije postojala, a zakon o suradnji Hrvatske s Haaškim sudom izglasan je nakon Blaškićeva odlaska u Haag, što otvara pitanje na osnovi kojeg je zakona on izručen.

Kako se i zašto dogodio pokolj Muslimana u Ahmićima znali su i Boban i Tuđman, baš kao što su znali i da je Blaškićeva uloga u tim događajima potpuno zanemariva.

Blaškićeva obrana u svojoj žalbi nije, po ocjeni tužiteljstva, pokazala ni da je prvostupanjsko vijeće pogriješilo u zaključku da je Blaškić zapovijedao i imao kontrolu nad svim jedinicama HVO-a u Središnjoj Bosni, uključivši vojnu policiju i paravojne jedinice, kao i da je naredio zločine poput onog u Ahmićima.

Sa svoje strane, ni Šeparović, Prodanović i Sloković nisu bez izravne odgovornosti za vlastitu sudbinu: pošto su nekadašnjeg Blaškićeva tužitelja propustili prijaviti za evidentan sukob interesa - on je prijavio sve njih.

Stoga Blaškićeva konačna sloboda i preinačena drakonska haaška presuda sa 45 na 9 godina zatvora nosi koliko osjećaj gotovo nepodijeljene radosti među hrvatskim pukom i satisfakcije traumatiziranoj obitelji i osuđeniku, toliko i niz pravno-političkih kontroverzi.

Što se tiče optužbi da se Blaškićeva obrana zasnivala na terećenju nekih drugih optuženika - mogu reći kako ne postoji zakonska, moralna, nacionalna ili bilo koja druga obveza da Blaškić preuzme na sebe odgovornost za ono što su počinili drugi

ZAGREB - Zamjenik ravnatelja KBC-a Zagreb dr. Rajko Ostojić predao je u ponedjeljak stručno mišljenje o zdravstvenom stanju generala Tihomira Blaškića i njegovu dosadašnjem liječenju, koje je izradio na molbu Blaškićeva branitelja Ante Nobila.

- Prijepodne sam predao uredu odvjetnika Nobila svoje stručno mišljenje o zdravstvenom stanju generala Tihomira Blaškića, kazao je za Hinu dr. Ostojić napominjući da je mišljenje napisao isključivo na temelju medicinske dokumentacije, koja mu je preko Blaškićeva branitelja dostavljena iz Nizozemske.

Haaški sud je tražio da Blaškićeva medicinska dokumentacija ostane tajnom.

Čim dobijem i preostalu dokumentaciju, predat ću je našim liječnicima koji će napraviti analizu Blaškićeva cjelokupnog liječenja i o tome dati svoje mišljenje.

U tom svjedočenju kod Blaškićeva suđenja sudjelovala je i Željka Rajić, supruga Zvonka Rajića, zapovjednika HVO-a u Dusini.