Bez obzira koliko manikura blještala u mraku od njega nikakve koristi, imam samo jednu upotrebljivu fotku.

Šefica luckasta, svih mogućih duginih boja što na licu što na tijelu i po odjeći, blještala je poput najkičastije hodajuće reklame koju bi svi trebali pratiti do prodajne točke. (O Bože, grozno)

Uvjerljivo i predano Repušić je s orkestrom u nastavku donio Haydnovu 104. simfoniju u D-duru, Londonsku, koja je blještala privlačnom svirkom od početka do ljupkog kraja koji donosi citat hrvatske narodne pjesme Oj Jeleno, Jeleno.

Odabrala sam onu zvijezdu koja je bila nekako odvojena od svih ostalih na nebu, no ipak je najjače blještala kao da je sretna tako sama.

Što je banka više blještala to je bila bolja.

Ja tebe ne. otvorila sam poruku koja je blještala na displayu moje rasturene Nokie.

Tu i tamo blještala su jedra na suncu punom bjelinom tako da su oko sebe bacala odsjev, a začas hvatala su opet potpuno sivu, gotovo tamnu boju koja bi samo na gdjekojem bridu nosila svijetli ugao.

Iako nije blještala kako smo zamislili, nakon neslavnog launcha došla je nama na raspolaganje i nekakvo uzbuđenje ipak je postojano.

Pred očima mi je blještala slika zaustavljena u pamćenju.

" Da to je miris koji me je potsjetio na kurs koji sam posjećivala u Lombardiji. " " Jeste li sigurni da je to bio prvi? " prekinula sam je jer me drugi mirisi nisu interesirali " Da. " Kugla je blještala vatrom, miris jasmina se širio oko nas, a iznad kugle zasja ptica Feniks i odleti u tamno nebo nad dvorcem.

Usred mraka pustinje blještala su svjetla Kuvajta grada loženog kuvajtskom naftom. Ä ak je i rafinerija nafte, danju si - gurno iznimno ružna, imala neki čar s onim plamenovima i rasvjetom.

Moram da radim cijelu noć Zbog svoje zauzetosti poslom, Babuška je propustila da vidi zvijezdu koja je blještala iznad glava seljana, a onda i njen svjetlucavi trag dok se spuštala ka selu.

Da je ova bazilika u Rimu ili Vatikanu, njena bi unutrašnjost blještala na sve strane.

U zjeni trenutka je blještala ljubičasta suza u kojoj su se zrcalile uskovitlane misli.

Ti si stajao na obali Mnemozine još okupan sjećanjima koja su blještala trenutkom ovog sna.

Zgrada je blještala pred njihovim očima kupajući se na poslijepodnevnom zimskom suncu iznimno toplog, zamalo vrućeg poslijepodneva.

Novosagrađena zgrada blještala je na suncu staklenom ljepotom i silno odudarala od ostalih zgrada u istoj ulici.

" Željela si priču sada slušaj. " Bili smo ti i ja u vrtlogu četrnaestog stoljeća, ti i ja u valovima vremena koje je nagovještalo oluju, a ruže su mirisale snom o ljubavi koja se spuštala s neba i blještala izvorom vode koja dolazi iz zemlje.

Ponovo suočena s famoznim ogledalom... ' biraj boju ', rekla je tiho... ' evo, počinjem s lijevom stranom - neka bude plava '.. ' lijepo ', šapnula je... dodirnuvši površinu spirlanog ogledala uzimajući me za ruku, nestala je... a ja ubrzo izgubih stabilno tlo pod nogama i nađem se upravo tamo odakle je sve i počelo... u tamnoj komori s mrtvim tijelima i prokletim dušama što su mi se zapetljavale u kosu.. tek sada se sjetih zelene bočice koja je visila na lančiću oko vrata jer me mrak zaslijepio.. dodirnuh je, a ona je blještala i žarila toplinom i svjetlošću... Miriam je stajala meni s lijeva promatrajući.. zadovoljno klimne glavom.. ' sve u redu? nekako si mi bljedunjava... ' ' hoćeš mi reći što predstavlja ova prostorija? nekako me jeza hvata od nje... baš moramo ovdje biti? koja sam ja sretnica ', lagano se odmaknem frkćući sebi u bradu i sjednem na vlažnu zemlju... nađem pod prstima nekakav kamenčić i bacim ga u vodu, rijeku, jezero ili što li već... sada je izgledala mirno i tiho za razliku od prošlog puta.. nekako pristupačno, koliko je moglo biti.. ' ispružila je svoju mliječno-bijelu ruku i klimnula, podigoh se nespretno s poda.. osjetih svu težinu, nekakav teret, apatiju, bilo mi je svejedno... ponovo nesigurnost, ponovo koraci u nepoznato koje sam smatrala tuđima, koraci koji su vodili, negdje gdje nisam ni sama slutila... ubrzo se nalazismo kraj rijeke ispunjene tijelima, ostacima, zamućenom vodom preko koje je vodio most... šetale smo uzduž... pričala je... ni užasan prizor preda mnom i oko mene nije otklanjao moju pažnju s njezinih riječi... spomenula je i to da za ispavljenje grešaka nikada nije kasno, da to zapamtim... sva ona tijela koja su ležala, plutala, trzala se.. sva su ona dijelovi koje nesvijesno odbacih, koja mi nisu bila potrebna u nekom trenutku, a potrebna su itekako da budem cijelina... da budem ja... sjetih se jednog zimskog dana.. jednog ogoljelog stabla i jedne sjenovite pojave, izmaglicom uokvirenog lica, natečenog pod slanim kapljicama... obučenog u crno... vjetar je polako nosio list smočenog papira, zgužvanog... u susret je dolazio netko, netko također u crnome, netko tko je htio prići, zagrliti ju, reći da će sve biti u redu... prošao je... ona je podigla glavu i osjetila vrtoglavicu, pad, udarac o pod, bol u prsima... pala sam... iza zatvorenih kapaka promatrah kako jednom netko pruži ruku prema meni, a ja je ne primjetih... okrenuh se i nastavih nekim nepoznatim smjerom... svi prizori stapali su se jedni u druge.. samo prelazih iz jednog u drugi i sjećah se to jednom događalo... ' kako sam samo mogla previdjet da me jednom trebala i Ona, a ja sam bila na istom mjestu, ali u nekom drugom vremenu... kako nikada nisam primjećivla smješak upućen baš meni iza staklenog pogleda... oni su me trebali, a ja nisam bila dovoljno dobra ni željna pomaganja, dijeljenja ni davanja, bila sam samo ja i nitko više... ' toliko propuštenog, toliko toga za nadoknadit.. znala sam da se nešto promijenilo... znala sam jer sam stajala uz Miriam i osjećala svu snagu koju sam nekada trebala imati za utješiti, zagrliti, i reći da će sve biti u redu... napokon otvorih oči... cijela prostorija nekako se posvijetlila... nije bila bijela ali naginjala je ka bijelome... nije bilo tijela, nije bilo mulja, a most - da most-on se raspukao... oko njega bila je livada na kojoj sam kako mala lovila leptire i brala cvijeće... bio je i on-moj djed koji me čekao raširenih ruku... preskakivala sam stijene uz obalu, na omiljenom mjestu za kupanje, pljeskala rukama u valove, zatrpavala kule od pijeska, skrivala se pod pokrivačem kako bi prestrašila brata... bilo je vedro nebo s prpošnim malim oblacima i masa prijatelja koji su se nekako neodređeno smješkali-kao da nešto znaju.... bršljan je svjetlucao na starome zidu, on je bio najveličanstveniji... bršljan je uvijek bio moja najdraža biljka... sve je nekako uokvirivao, svemu je davao oblik... moja bočica oko vrata upijala je svu ljepotu koja je bujala iz danog trenutka... osjećala sam se tako ispunjeno... sve lijepo, što sam bila zaboravila da se događalo, sada je bilo preda mnom... ' oooo, pa sjećam se i ovoga... ah, kako me samo bilo sram....

Vjetar je češljao polja pšenice i raži, a priroda je blještala u 250 nijansi zelene boje.

Njihove slike izmjenjivale su se na videozidu dok je dvorana blještala od upaljača

K tomu KK " Zadar " je već bio višestruki prvak ondašnje države čija reprezentacija je pak u tim vremenima blještala punim sjajem kako u Europi tako i svijetu.

Bijela je odjeća bila tako jarka da je blještala na veličanstvenom svjetlu planete.

Njena crna koža blještala je u polumraku.

Na proćelavoj glavi blještala mu je fosforescentna šilterica boje stare mrkve.

Kad je energija njegove duše ili kako god to hoćete da nazovete izašla iz njegovog tijela, ona je na neki način ostala zakačena za to tijelo upravo na mjestima gdje je ona tekučina još uvijek bila blještala.

Umjesto radosti zbog blagoslova male djece, Domagoj se užasnuo uočivši izgreban auto na kojemu su cijelom dužinom ' blještala ' četiri ćirilična slova S

- Bilo je jako glasno, svjetla su blještala sa svih strana, ali je sve bilo puno radosti i energije.

A u daljini na jugu još uvijek je blještala snježna bjelina Vaganskog vrha, Svetog brda i okolnih vrhova, poprišta naše ledene avanture od prije mjesec dana

Posvuda oko njega blještala su neonska upozorenja i prijetnje.