Naime do savršenstva ispolirani efekti (koji, by the way, gaze po terenu starih špijunskih trilera i ondašnjih tehničkih dostignuća) vrtložne kamere, blještava osvjetljenja, nagla zumiranja ili iznenadni zamrznuti crno-bijeli kadrovi (koji ispisuju točno vrijeme, u svrhu akcentuiranja akcije odnosno neumoljivog približavanja deadlinea Bishopova života), te spektakularni zvučni dosezi zapravo samo prikrivaju činjenicu da je Spy Game esencijalno sav jedan veliki flashback u obliku izlaganja; kao da se TonyScott bojao da bi čistim dijalogom umorio publiku i izgubio njezinu fokusiranost, a zapravo je stvorio kontraefekt tenzija se, umjesto klimaktične zgusnutosti, raspršila.