Uglavnom im ne ide, ali, božemoj, trude se.

Gomila vrećica u rukama sigurno ne pospješuje tu rabotu, al božemoj, već mi je dosta hodanja i kupovanja i traženja i razmišljanja i prebrojavanja ljudi i poklona i svega i ne idem pothodnikom i basta.

Bit u sjajnom društvu expremijera i nije nešto u ovakvoj situaciji, ali, božemoj, kad sam ja u pitanju drugačija nije ni izgledna, jer, što bi meni bilo bolje...

Već sam duže zapravo svjesna kako bi se o ovoj temi mogao napisati pravi znanstveni rad, rad koji bi bio vrlo opširan i zanimljiv (iako naizgled morbidan, ali božemoj i smrt je za ljude) a kako jesam sklona detaljnim analizama i opširnim esejima o koječemu blesavome, bilo iz svijeta glazbe, filma ili sporta, uhvatila me takoreći mala snaga od opsega posla koji bi se trebao obaviti.

murija je bila manje nasrtljiva. uporni su bili na trgu žrtava fašizma ali dobro, božemoj, ne bi bilo zabavno bez njih tamo. transparenti su sve bolji i bolji, sve veći, sve opakiji, sve duhovitiji. jedini slogan koji ne urlam jest " i nikom nije lepše neg je nam " jer nismo na roštiljadi majku mu staru.

Zadnjih dana, vucarajuć ' se po srednjoj Dalmaciji... (božemoj lijepe zemlje), dv ' je tri stvari su izazvale moje oduševljenje npr. plitko toplo more u Privlaci... onaj fini pijesak koji miluje stopala...

spomenut ću još nekoliko takvih mojih iskričnih poznanstava (osim plavog bajkera i brodovlasnika): npr. bio je jedan egzotičan tip - pravnik i to od one visokotiražne vrste (tako ja zovem elitne, društveno prihvaćene i uhljebljene primjerke)... odvjetnik... sjedio u upravnim odborima raznim... pa bio u organizaciji jednog visokobudžetnog ATP - turnira... predsjednik jednog rukometnog kluba... a tip je bio zgodan... recimo poput glumca u nekoj sapunici... bijele hlače, bijela košulja (tzv. drljača, razdrljena na prsima)... prsa preplanula sa svijetlim dlačicama... zlatni lanac oko vrata... prodoran pogled plavih očiju na preplanulom licu (tip je strastveni tenisač, pa otud boja)... bio je san snova jedne obične djevojke kakva ja nisam... iako nije on bio ni glup ni bahat, nije mi se svidio ni zericu, božemoj, taj je živio u sapunastom ušminkanom svijetu... ma danima sam se smijala na svoj i njegov račun... bilo je interesantno... sjedili smo na terasi jednog kafića a pokraj nas doteturao je pijanac koji je jedva stajao na nogama... pijanac se obratio gostima na terasi dal ' će mu netko pomoći da odtetura do kuće jer ne može sam hodati... svi redom ignorirali su ga... osim mene... ja sam sa široko otvorenim očima pogledala u svog kavalira, onako uglancanog, sa bijelom košuljom, - hoćeš li pomoći čovjeku, darling?... a to sam rekla dovoljno glasno da čuje ostatak terase... pa se moj tenisač našao u neprilici... nije želio ispasti papak... gledao me pogledom iz kojeg čitaš da je pročitao moju neslanu šalu ali otišao je, uzeo pijanca pod ruku i odvukao kući... ovdje je pokupio nekoliko bodova kod mene ali nedovoljno... kad se vratio grubo me zagrlio kao da će me zadaviti ili tako nešto pa smo u momentu prevazišli neugodnost prvog susreta i počeli se poluprijateljski nagurivati... to je bilo dobro... međutim, taj tip jednostavno nije bio moj tip...

Ali kažem, ako te skatološki poriv jako tjera na to, božemoj, pretrpjet ću.

Božemoj a u Sabor još nisu ušli.

srela jutros susedu pa se žali: sjela mi fina i blokirala me. ima kredit od stotrideset tisuća eura na trideset godina, plaću od dva soma kuna kod znanog tajkuna. kreda joj sjeda na cijelu plaću od muža i na pol od njene. pitam je kak izađe sa soma kuna i troje djece na kraj i zakaj je opće dizala takvu kredu. drugo je pak pitanje tko joj je takvu kredu i mogel dati, jer kad ju je i dizala stanje je bilo isto kaj se tiče prihoda. možda da se malo zapitamo o nužnosti. jebiga. naposljetku bu vratila banci dvestošezdeset tisuća eura. jel ' bila vatra kupovati kuću ak se svetlo nije vidlo na kraju tunela? iz pozicije građanke drugog reda promatram " sretne ljude " u času kad ih banka nazove na kućni i nudi zatvaranje kredita novim. kad vide lovu sretni su ko mali majmunčići s friškom bananom. oni si sugeriraju da ih banka zove jer je banka dobra i da im ona kao svaka dobra teta želi pomoći hehe. ja tih problema nemam. kao i puno njih koji nikad nisu imali gazdu i redovitu plaću, ja nisam nikada bila " kreditno sposobna ". nisam mogla kupovati na rate, ni biti u minusu. to što sam pojedinih godina debelo i krasno zarađivala, dok je još bilo mladosti i zdravlja, to mi nikaj ni pomoglo kod tete banke. imala sam redovitu mengu, ali prihodi su stizali uvijek u obliku autorskih honorara i nema majci nikako ništa u banci. jednom mi je bila baš neka velika frka i složili smo neku spiku i hipoteku na roditeljsku stančugu, čak i jamca da bi na kraju rezultat bio nula. naravno, možda da sam se potrudila na " drugačiji način ", da sam iskopila kakvu podvezicu, začkoljicu... no, nema te neprilike koja bi me natjerala da puzim pred tetom čije funkcioniranje mi je jasno i čije postojanje doživljavam ko jedno od nužnih svjetskih zala. situacija je, dakle, kod nas tzv. slobodnjaka jednostavna: ak imaš imaš, ak nemaš nemaš. preporučljivo je ne snatriti o nekim bedastoćama ak nemaš, a kad imaš opet moraš duboko koncentrirano trošiti, jer nikad ne znaš kad će ti koji od naručitelja tvoga slobodnjačkog rada platiti. pa kašnjenja ukalkuliraš i eventualno si nabijaš još dodatnih sitnih poslića. i tako do zadnjeg udaha. nema godišnjeg, nema bolovanja, nema regresa, božićnice ni pizde materine. samo zato kaj oš ' bit slobodan i raditi ono kaj voliš. radim od devetnaeste i nekako mi je prava punoljetnost nastupila u trenutku kad sam shvatila da ću uvijek biti tretirana kao građanka drugog reda i ne samo od banaka. sistemi ne vole iskorake, iznimke, slobodnjake. a svima onima koji sad grcaju u ratama, ne iz zavisti, ne ne nikako Božemoj ni govora, eh, svima njima fakat preporučam da se upitaju jel im to fakat trebalo. čast iznimkama, čast, al ' bojim se da je njih jednostavno premalo prema kolektivnom dužničkom vapaju.

Moje srce našlo je svoj dom... udomila sam ga... sva muška čeljad može počet ' plakat ' - ova žena više neće zaći kroz ta vrata... neka muška čeljad slobodno nastavi plakat '... kao da je meni gušt bio upoznavati tolike mužjake, božemoj... nešto me silno otužno tjeralo da to radim... bol u prsima, neka usamljenost i tuga pregolema... molim vas, predragi muškarci, životinje moje, obratite pažnju

ali ipak, drago mi je da ti " imaš viziju ", pinku drkčiju nego za vladavine Klarića i Peroša, ali božemoj, vizija nije televizija da je uključiš kad oćeš.

Pa sam se odmarala u ' svetoj ' stolici ispred kompa jer, božemoj, pa moraš se ponekad i odmarati, jel tako?

Plaža, gužva Sitni pijesak Dobrovoljno prženje Krila i bataci Svih generacija Sprijeda straga A onda brljuganje u plitkom moru Pa guranje ispod kratke sjene bora Trbušasti ljudi kratkih ruku Guzate žene djecu natežu, vuku Razmazuju kreme Sise što na sve strane klate i vise Donekle obuzdane trokutima grotesknih šara Obiteljsko čapanje hrane Ispod suncobrana Iz plastike što majka drži međ ' nogama A ja i opet sama Premda s prijateljima Premda je gužva Premda se rado brljugam i ja Ispod šešira, iznad naočala Gledam u ljude i djecu što skaču, viču Pa se pitam Kako li božemoj preko zime Ovi ljudi žive Ako je ovo najsretniji dio godine?

idem ja tak po cesti i vidim ženu veli dobar dan, dobar dan velim i ja njoj. nije mi bila poznata, no božemoj, valjda me zamijenila. zakaj ne pozdraviti, od pozdrava glava ne boli. trenutak kasnije shvatim da je dobar dan rekla nekom na mobitel koji je pak prikrivala duga plava kosa. ipak, čovjek koji mi je dolazio ususret pomislio je kako taj dobar dan velim njemu i srdačno mi je odvratio, dok je moja susjeda, približavajući se s lijeve strane pomislila kako pozdravljam nju. o kako dobar dan

Kao glumica U nekoj tuđoj priči Lošoj priči Trećerazrednoj priči Amaterka Izgubljena na sceni Nemoj se ljutit ' Ne viči Pokušat ću se sabrat ' Sakupit ' konce Ovaj je kadar Propala sekvenca Božemoj bilanca Nije sjajna Ali nije propao svijet Optimist u meni S osmijehom na licu Probao bi opet

Tamo gdje pijemo čaj četvrtkom lokalno je okupljalište odvjetnika... božemoj sumornih ljudi za susjednim stolom... malo nas pogledavaju ispod oka što se uistinu preglasno smijemo i vriskamo od veselja, cičimo napadno... to je naš standard... tzv. terapijsko smijanje, svakodnevno... jebiga, zato smo ovako normalni, jel ' te... odvjetničke ženskinje, bilo da su vježbenice, kolegice, žene il ' ljubavnice otužna su stvorenja, i jako, jako izmučene... bude mi uvijek nekako milo kad ih vidim... društvo za susjednim stolom zaboravilo je disati, sve mi se čini... možda griješim, al ' ta vrsta anemičnih podlivenih pogleda podsjeća me na odljuđenost, Kafku, Sartrea, Prousta... ajde dobro, Becketa, Ionescoa...

Potaknuta Britains got talentom, kojeg sam u zadnje vrijeme baš intenzivno pratila (a evo sinoć - 30.05. - se odigralo i veliko finale), bezbroj sam se puta zapitala a znam da su i mnogi među vama - božemoj što bi bilo da tamo pred žirijem i među onim silnim čudacima osvane jedna naša dobra klapa s dobrom pjesmom u modernom aranžmanu, da im npr. svanu Cambelovci ili Vokalisti Salone bi li Špiro (za one koji ne znaju, bivši Cambelovac i po mnogima naj prvi tenor klapske pjesme danas) pomeo sve one uštogljene Engleze već u prvom stihu/dahu ili ne bi?

Uglavnom, sjetim se ja tog Determinističkog Kaosa i onih čudnovatih ponavljajućih fluorescentnih slija i oblika koje na TVu uvijek prikazuju iza Profesorovih leđa kad dobri Profesor u DobroJutroHrvatska ili u ŽivotuSaZnanošću - izlaže svoju teoriju o Kaosu i fraktalima i tako to, a gdje se te čudnovate kaotične slije i oblici ponavljaju (predstavljajući taj kaos) božemoj - kao da se dobri Profesor napušio halucinogenih droga.

e, nega kako, triba se prestat bavit vrhunskim nogometom, izići iz posla u kojemu je čitav život i ić u neretvu sadit mandarine, jer, božemoj... neko u splitu je tako zamislio za njega:)) i tako mora biti

Sinoć rasplesali se mi u jednom klubu i pridruži nam se simpa mala plavušica, mlađa curka, živahna i nasmijana... reko ' vid ' kak ' je spontana... svidje mi se... nakon nešto vremena, onako plešući, veli ona ja tebe odnekud znam (ja nju prvi put vidim, majkemi, ovdje me reži, vrat)... veli moj dečko ima restoran tu i tu... to je okupljalište bajkera... provrtim film jest, bila sam jednom tamo s jednim bajkerom (Miško, s njim sam se vucarala jedno ljeto) i uistinu upoznah vlasnika i curu, crna, kratkokosa... veli, pofarbala se i pustila kosu... ic okej, dobro ti stoji... sve onako kroz ples, ona će, unoseći mi se da bolje čujem Miško je im ' o sad nedavno curku od 18 godina, pa joj je dao nogu... uočih sklonost traču... reko ' stvarno ga nisam vidjela dvije godine barem (ono bolimeđon)... ali on je dobar tip, jako drag.... pozitivac... - (nadovežem, da se ne bi ova nedajbože naslađivala zlom krvlju, koje nema)... veli ma on mijenja žene k ' o čarape - to je vjerojatno istina... tip prezgodan, muževan... pa s onim motorom... meni ostaše u stvarno lijepom sjećanju... ljetne vožnje, vjetar u kosi plus drpanje na najnemogućijim mjestima... božemoj kol ' ko smo se mi ljubili (nisam ga se sjetila odonda, majkemi)... velim on je pravi džentlmen i pozdravi ga ako ga vidiš... veli da hoće... pa opet kroz ples, viče mi na uho kad ste bili onu večer kod nas, on je rek ' o da ste cijelu noć proveli na plaži... omajgad, moji intimni trenuci bili su tema u nekim krugovima... što na ovo reći? fakat istina (to je bilo noćno kupanje za pamćenje, nevjerojatno da se toga nikad ne sjetim)... ali ovaj curetak itekako dobro memorira trenutke tuđih života, to me iznenadilo, ima svakakvih ljudi... pa nastavlja on veli da može i čet ' ri sata hmmm, guslati (da ne velim sad ovdje eksplicitniji izraz koji je ona upotrijebila)... ja je gledam, omajgad, ova je stvarno fascinirana Miškom... koji je tiha patnja svog ženskog svijeta što slini na motore i zgodne muškarce... istina je sve

On je moćan tip (pati, bejbe, pati)... i smijem se sama sebi, čet ' ri sata... pa i pet, ofkors... i mislim, ajoooj, što me ova udavi... a samo želim plesati... i drugi put ću pazit ' s kim i o čemu pričam... i božemoj kako sam ja glupa da se dam navući na prizemne spike... i nije ona plavuša nego ja jel ' te...

Našla ja danas jednog navodno izgubljenog... u mom selu...« lostways »... premda meni nimalo izgubljeno djelovao nije... pa smo si popili pićence, dva... mal ' ko proćaskali, bo ' me sam se morala borit ' za riječ... tu i tamo kad bi udahnuo da uzme zraka, ja bih se ubacila... pa se ti druškane sad izbori... uglavnom, vrijeme prolet ' lo... rekla sam mu da mi pozdravi neke koke blogerice, meni posebno drage, s kojima će se naći ovih dana... neke vrhunske koke... neke pojave od žena i sl... i da mu neće ruka otpast ' ako me preporuči ponekom dobrom tipu... s blogera ili Zapruđa, svejedno... još uvijek razmišljam - nevjerojatno tko se danas sve neće nazvat ' izgubljenim... ovaj tip koji vozeć ' relaciju Zg - Ri pročita novine, božemoj...

A ako uz to idu i dobri bicpesi, a božemoj - sigurno neće odmoći.

Razvoj događaja mi, naime, i ne daje puno razloga za veselje, situacija je postala gotovo pa tragična, i rekla bih da su se uknjižbeni gropi toliko stegli i zagropali, da samo čudo može da se desi i odgropa ih... i kad krenem ovako govoriti, onda pogađate da sam se vratila mojoj priči... a mislila sam, vjerovala sam, gotovo sam bila sigurna, da smo prošli najveći dio puta, i da je uknjižba, tj. provedba sudskog pravomoćnog rješenja u državne knjige (gruntovnicu i katastar), samo pitanje tehničke procedure, istina dugotrajne i prespore, al ' božemoj, znamo di živimo... mislila sam da je samo pitanje vremena... dana, mjeseci, godina... a devet godina, koliko ih se do danas nakupilo, prilično je dug period, o kojem se ima šta reći i napisati... moji planovi su bili da to objasnim što jednostavnije, redom, od početka, polako... a za to vrijeme će i uknjižba završiti...

Danas smo se smijali, božemoj... u restoranu... gdje ljudi očekuju svoj mir... unijeli urnebesni smijeh... a zašto... bili veseli... Jure, Lili i ja...

Je, tako je, izborniče svaka ti čast i svaka ti dala, nego.. nemojmo se zalićat božemoj - zašto vrijeđati šjor Milijardera kad je već tako velikodušan?

A božemoj, isprsija se čovjek, ono kao Evo ženo, sretna ti godišnjica

Recimo to još kužim jer na TVu vidimo 7 patuljaka pardon ministara posjednutih oko okruglog stola, a na čelu Snjeguljica pardon Artur ovaj Premijer u svojem najboljem odijelcu, sa dva tri otkopčana dugmića na košulji, a božemoj - da se vidi kako oni tu ipak rade.

Jer kao što je mater pred alapačama uspjela smanjiti ćerinu trudnoću, tako je i Puki lošom kvalitetom kokaina uspio pred Rvatima umanjiti činjenicu da u stanu drži kokain (moš mislit), jer božemoj to je samo kokain loše kvalitete pokvaren kao pokvareni Tic-Tac ili kao pokvareni novinar A svi znamo da je posve normalno u špajiziti držati šećer, brašno i malo šmrlje glavno da je bijelo (Kao što DrIvo Premudri bubnuše i živ na čelu HDZa und države ostaše: Glavno da je narod sit