Sjene što se kočile po zidovima, po tramovima i bacale se s visokih crnih ormara, i ono treptavo nepravilno svjetlo svjećica na božićnom drvcu, osobito kad bi koja dogorijevala i svojim izdišućim plamenom bacala čas veoma duge, čas sasvim kratke trake po portretima, napokon ono cviljenje vjetra po dimnjacima i rogoborenje po krovu i tavanu, sve je to činilo da je čovjeka nešto u srcu zazeblo, te je nehotice svaki od nas s Batorićem promrmljao: - Ta Bog bi ga znao što li sve ne kriju u sebi stare ove kurije