Nego će se se uvjeravati da nomen est omen, da je bitnost imena bitna (sveta), da je Ime svetinja nad svetinjama u koju se ne smije dirati, da je Ime tabu, i stoga se radije neće služiti njime već će se paradoksalno služiti pseudoimenima »Stijena Izraelova«, »moja hridina«, »naš štit«, »pastir svoga naroda«, »moj pastir«, »Višnji«, »Vječni«, »Bog koji me gleda«, »Svevid Bog«, »strah Izraelov«, »Bog Abrahamov, Izakov, Jakovljev«, »Bog Izraelov«, »Bog naš«, »moj Bog«, »Gospodin moj«, »Svetac Izraelov«, još prije kod praotaca »El-Šadaj« (= onaj s planine), pa »Elohim« i »Adonaj«, »Gospodine moj«, »Kyrios« ili jednostavno »Ime« (bez imena).