Svoje pak službenike potiče da crkvenim dobrima upravljaju prema naravi stvari i prema odredbama crkvenog zakonika: »Neka uvijek ova dobra upotrebljavaju u one svrhe radi kojih je Crkvi dopušteno posjedovati vremenita dobra, naime: za uređenje bogoslužja, za osiguranje pristojnog uzdržavanja klera, za djela svetog apostolata ili ljubavi, napose u korist bijednika. (...) Vođeni dakle Duhom Gospodnjim, koji je Spasitelja pomazao i poslao da propovijeda evanđelje siromasima, neka se prezbiteri kao i biskupi klone svega što bi moglo odbiti siromahe« (PO 17).