Oh... pa, onda.. može obična. " Prisjećajući se te zgode nisam ni bila svjesna da se smijem dok nisam susrela pogled muškarca nasuprot meni, u nešto udaljenijem kutku kavane, koji je u međuvremenu tu sjeo, i malo sam se suzdržala, pokušala uozbiljiti usnice, ali namjesto toga u meni je provrela navala smijeha, još malo pa ću se početi smijati naglas, pomislila sam, počet će mi se možda tresti i ramena od smijeha.., ajoj; možda ću morati uzeti i rupčić i početi brisati suze od smijeha... sve sam to mislila dok sam ne gledajući u njega pokušavala sagledati taj prizor izvana sjećajući se teksta o jednoj ženi i kako sad neodoljivo podsjećam na nju, tu moju junakinju što se previjala od smijeha dok je pričala sama sa sobom, jednu ženu koju sam susrela u bolnici dok smo sjedile svaka kraj bolesničke postelje svog djeteta, i taj tren sve se uskomešalo na način da mi se otvorio cijeli jedan svijet smijeha i dobrog raspoloženja, pa mi je i osmijeh ostalo lebdjeti na usnama i kada sam malo zatim, platila i ustala od stola, silazeći niz stepenice i izlazeći vani na hladnoću, a ja sam se osjećala lagano kao i oblačić pare koji je morao lebdjeti iznad onog fantastičnog (morao bi biti fantastičan) čokoladnog napitka iz Gane - jaka aroma kakaoa i bibera što podsjeća na vrelinu Afrike