nijesam majka, ne još, biću jednog dana i jako mi je drago što ja i moj dragi imamo iste stavove o vaspitanju djece. naša djeca neće imati playstation ni jedinuci, ni četvorku, ništa slično, prezirem video igrice. neće imati sve što požeili. imaće ono što mu je neophodno. dok sam odrastala imala sam potrebne stvari, ništa viška, ništa preluksuzno, tata je smatrao da to kvari djecu. ali sam imala druge stvari, bajke svaku veče, parkić popodne, tobogan i ljuljašku, lastiš, razne društvene igre sa gomilom djece, skrivalice, limuna i pomorandži, leleškinje-boboškinje, olimpijada-titova brigada, ko voli - ko voli, između dvije vatre... koljena su mi uvjek bila odrana i u krastama, a u boljem stanju nijesu bili ni laktovi i dlanovi. i bila sam srećna. i bila sam član biblioteke od sedme godine. i stalno sam čitala, čitala sam sve što mi dođe pod ruku. skupljala sam sličice glumaca, postere, slavete, razglednice, bedževe... bila sam normalno, obično dijete. nisam imala kompjuter do 20 - te godine, imala sam mašinu za kucanje. i danas - nekih 10 - tak godina kasnije - ništa mi ne fali. nisam prazna. želim da podižem svoju djecu tako da jednog dana budu dobri ljudi a ne ljudi koji imaju gomile najnovijih izdanja tehnike, najmodernijih stvari. ne želim da budu isprazni, tupi. želim da budu ljudi. i boriću se da bude tako. ja sam odrasla znajući da sam voljena. i tako ću raditi sa mojom djecom. voljeti djete ne značu kupiti mu naj-hot konzolu za igru, najnoviji telefončić, najskuplje patike.