Provaliti s policijom u sumnjive kuće, u kojima su se neki talijanski ili crnački vagabundi klali uz smrdljivu rakiju i kocke, izvući ljudske spodobe iz baruština među šlepovima, iz pijeska, iz paljevina, iz ostataka limenih kutija bivših automobila, pumpati kisik u kućama punim rasvjetnog plina, miriti kraj toga zaplakane žene i upozoriti muškarce da gase cigare, pravdati se s policemanom o tome u čiju kompetenciju spada rezanje konopca na kojem već tjedan dana visi neki stari liječnik, riješavati bračne razmirice proletarijata i gornjih 10.000 u 4 u jutro, odlučiti u 5 minuta da li je netko lud ili neubrojiv, kako i zašto, spašavati bolesnu djecu od neuviđavnih roditelja, spašavati pijance od policije i pijane policajce od publike, rezati pupkovinu i dočekati posteljicu na podu neopisivo prljave crnačke kolibe, šivati, bandažirati na kilometre, injicirati na litre, prevažati čitave regimente bolesnika, stići u bolnicu s moribundnim pacijentom 5 minuta prije egzitusa i time izbjeći plaćanju runde piva, kloroformirati pacijenta u kolima za vrijeme vožnje, jer je tvrd kao daska od onih nekoliko grama strihnina, što ih je pojeo, stići u bolnicu s lješinom i biti primoran na plaćanje runde piva, sve to, gospodo, je jedno vrijeme vrlo zabavno i poučno, ali se doskora opazi da takva služba neobično razdire živce i interes naglo popusti.