Drugo prevadanje održao je biolog Branko Jalžić o živom svijetu podzemlja ogulinskog kraja.

Biospeleološka istraživanja u Lukinoj jami proveli su članovi HBSD Marko Lukić, Jana Bedek i Branko Jalžić.

Na ekspediciji Lukina jama 1994., koju je vodio Branko Jalžić i koja je trajala 15 dana, do dna se spustilo 18 speleologa.

Drugi dan pridružili su nam se još petorica SOŽ-ovaca Branko Jalžić Bančo, Dalibor Jirkal Dado, Ivan Mišur Ivo, Robert Rosić Ros, i Marin Lukas Marinko.

Vlado Božić se ove godine dokazao najboljim i najtraženijim predavačem SOŽ-a sa čak 12 predavanja izvan odsjeka na temu speleologije, a njegove fotografije su bile izložene i na izložbi Planinarske impresije u organizaciji HPD Željezničar. 12.06. u Prirodoslovnom muzeju je otvorena izložba Stvarnost ili mit o bjeloglavim supovima na čijem markiranju su sudjelovali Vedran i Branko Jalžić, Robert Dado i Damir Lovretić iz SOŽ-a te špiljari iz raznih društava.

U Ozlju su Vlado Božić, Mladen Kuhta i Branko Jalžić imali predavanja koja su bila jako dobro prihvačena.

U logor su stigli Branko Jalžić Bančo i Predrag Rade Peđa koji odmah ulaze u jamu Velebitu gdje sreću Ćukija i Roka na dubino od oko 100 m.

Istraživali su članovi Speleološkog kluba " Željezničar " iz Zagreba: Branko Jalžić, Mladen Kuhta, Daniel Lukačić i Anđelko Novosel.

Međutim, Branko Jalžić je 40 - metarskim uronom na dnu jame došao do točke u kojoj se vertikalni kanal dalje pruža u dubinu te je procijenio da jama ide najmanje 10 m u dubinu, a vjerojatno i više, tako da je prethodno objavljena dubina 1421 m u skladu s utvrđenom dubinom.

Napisao Branko Jalžić, urednik časopisa Speleolog, 2005. godine

Priložio je, crno na bijelo, taj popis vrsta, koje je evidentirao Branko Jalžić, biospelolog i ronilac Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu.

Ekipu predvodi Roman Ozimec, a u ekipi su speleolog i arheolog Hrvoje Cvitanović, Branko Jalžić iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, Martina Pavlek i Jelena Bilanžija, studentice biologije iz Zagreba, te Marko Lukić, Predrag Rade, Stipe Bušelić i najbolja hrvatska hrvatska speleologica koja je na Velebitu istraživala jame dublje od tisuću metara Jana Bedek. Već dvije godine istražujemo podzemnu faunu špilja i jama na cijelom teritoriju Biokova od Dubaca do Kozice s primorske i zagorske strane.

Ronili su Branko Jalžić i Igor Markanjević.

Uron naših speleoronioca Ivice Ćukušića i Roberta Erhardta prebačen je za drugi tjedan, a biospeleolog i speleoronioc Branko Jalžić je zbog premalo vremena odustao od svoga urona.

Ćovječje ribice otpremljene su zrakoplovom s domaćom vodom i dodatnom količinom kisika, dan nakon što su ih speleoronioci Branko Jalžić iz Zagreba i Igor Cvitanović iz Karlovca uzeli iz matične špilje Stajničke jaruge kod Jezerana.

Vođa ekspedicije u Lukinu jamu 1993. (pod nazivom Lomska duliba 1993.) bio je Branko Jalžić, član SO Željezničar, a po nekoliko dana ekspediciju su vodili Anđelko Novosel, tada član Speleološke sekcije Hrvatskog geografskog društva iz Zagreba, i Damir Lacković, član SO Velebit.

U toj ekspediciji, koja je trajala 27 dana, do dna se na dubinu od - 1349 m spustilo devet članova: Damir Lacković, Siniša Rešetar, Darko Troha, Pavle Mintas i Zoran Stipetić iz SO Velebit, Robert Dado, Branko Jalžić i Svjetlan Hudec iz SO Željezničar, te Branko Šavor iz SO Dubovac.

U realizaciji projekta sudjelovali su: Mladen Kuhta (voditelj projekta), dr. Goran Gužvica, mr. Biserka Radanović Gužvica, Robert Dado, Branko Jalžić, Vedran Jalžić i Damir Lacković.

Transport i vađenje lubanje špiljskog medvjeda pripremili su Branko Jalžić i Damir Lacković, a nakon stručne obrade i konzervacije, lubanja je pohranjena u Nacionalnom parku.

U nedjelju, posljednjeg dana veljače 2010., peteročlana ekipa Davor Cvitanić, Pero Antunović, Robert Barilla (SO PD " Profunda) Helena Bilandžja i Branko Jalžić (HBSD), odlučila se spustit u dubine kaptaže K-2. Nakon što je Davor podigao zahrđali poklopac šahta, krenulo je spuštanje niz metalne ljestve, prema dnu kaptaže.

Prvi predsjednik Društva od 1996 do 2001. bio je Branko Jalžić - viši muzejski tehničar na Hrvatskom prirodoslovnom muzeju.

Iste godine se uz Pelića u jamu spustio Branko Jalžić te su zajednički utvrdili postojanje zanimljivih fosilnih ostataka (zubi, dijelovi kostiju i ostalo).

U istraživanjima su sudjelovali: Petra Kovač-Konrad, Vedran Jalžić, Branko Jalžić, Niels Spiegelenberg i Nenad Buzjak.

Nakon što je sudionike tribine pozdravio Markica Vuica, predsjednik Udruge Baštinik riječ je uzeo Branko Jalžić iz Hrvatskog prirodoslovnoga muzeja i član Hrvatskoga biospeleološkog društva.

Autori dijela izložbe Biospeleologija su: Branko Jalžić, Marko Lukić i Helena Bilandžija.

Na simpoziju su članovi HBSD-a (Helena Bilandžija, Neven Cukrov i Branko Jalžić) uz znanstvenike s Instituta Ruđer Bošković održali tri pozvana predavanja te s pet postera predstavili povijest te rezultate dosadašnjih istraživanja anhijalinih speleoloških objekata u Hrvatskoj.

Marin Glušević i Katja Milišić SO Mosor - Split, Jure Ćatipović, Mario Špar iz HPD Kozjak - Kaštela, Marko Prelas i Toni Kovačić iz SO Imber - Omiš, Domagoj Tomašković iz SK Samobor - Samobor, Branko Jalžić iz SO Željezničar i HBSD - Zagreb, Ive Alviž SO Sv. Mihovil Šibenik i SO Velebit - Zagreb, Kardi Županići iz SD Istra - Pazin, Valentina Lipovec iz SU Kraševski Zviri - Ivanec, Ronald Železnjak, Ana Bakšić, Tea Selaković, Marko Rakovac, Đuro Kuzumilović iz SO Velebit - Zagreb, gost iz Francuske Johann Culot, okupilo se 13.10.2011. u Kiti s namjerom nastavka istraživanja u najdubljim dijelovima jame.

Mladen Kuhta i Srećko Božičević, koji rade u Institutu za geološka istraživanja, istraživali su mnoge špilje i jame diljem Hrvatske, a od značajnih, u kojima su osim njih sudjelovali i drugi članovi odsjeka, treba spomenuti istraživanje kaverne u tunelu u Učki, Vilinske špilje kod izvora Omble, Modrić špilje kod Rovanjske, i dr. Značajna su i biospeleološka istraživanja koja su obavljali Branko Jalžić, Edo Kletečki i Nikola Tvrtković kao djelatnici Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, a mnogo puta kao suradnici, u tim istraživanjima sudjelovali su i drugi članovi odsjeka, zatim istraživanja i izrada elaborata o zaštiti Đulinog ponora, te prijedloga za zaštitu špilje Šipun u Cavtatu koji je napravio Juraj Posarić.

Tako su u više navrata istraživane špilje kod izvora Cetine (Gospodska špilja 1185 m, Rudelića špilja 1252 m, Kotluša 1885 m), čija istraživanja je vodio Branko Jalžić.

Istraživani su još i ponor Vele Vode u Gorskom kotaru 1976. (1495 m), jama Golubinka na Velebitu 1973. (- 148 m), Brezno pri Gamsovi glavici u Sloveniji 1972. zajedno sa članovima JS PD " Železničar " iz Ljubljane (- 447 m), Ponor iznad Pećurine kod Niša 1974 zajedno sa članovima SO Beograd (- 90 m), Ponor kod Rašpora u Istri 1974. (- 335 m), Crveno jezero kod Imotskog 1976. (- 250 m), jamski sustav Kicljeve u Gorskom kotaru 1979. (- 285 m) i dr. Posjećene su poznatije turistički uređene špilje u inozemstvu autobusom: u Mađarskoj špilja Baradla 1976, u Austriji špilja Eisriesenwelt 1977. i špilja Luhrgrote 1978., te špilja Grotta Gigante kraj Trsta 1977. Član odsjeka Branko Jalžić je kao sudionik alpinističkog trekkinga na Himalaju 1975. posjetio tamo i neke špilje, a 1979. kao sudionik Slovenske speleobiološke ekspedicije i neke špilje u Sri Lanki.