Drugo je svojstveno svim revolucionarnim i diktatorskim političkim sustavima, kao za fašizam, nacizam i sovjetski komunizam, a u dobroj mjeri i za jugoslavenski socijalizam.) Estetske naznake socijalističkog realizma, modernizma, socijalnog realizma i neorealizma u hrvatskim filmovima 1950 ih ukazuju na njihove ideologijske izvore, kao što rana tendencija prema klasičnom fabuliranju koji je uspješno razvijen do specifičnog i jedinstvenog, partizanskog žanra jugoslavenskih kinematografija upućuje na to da je filmska proizvodnja (a i državna produkcija) vrlo brzo shvatila da se do najšire publike najbrže dopire i na nju najlakše djeluje s pomoću klasičnih žanrovskih filmova, pa bili oni i tek površno ideološko (ikonografsko) prekodiranje buržoaskih, američkih oblika izlaganja, na račun u početku preferiranih izvorno socijalističkih oblika nove umjetnosti, koji su odbacivali stare težnje prema apstraktnosti. (Uostalom, ta se tendencija u filmu poslije vratila, postigavši savršen omjer ideologije i umjetničkih rezultata u filmovima Vatroslava Mimice.) Da je ovakva politizacija i ideologizacija filma bila samorazumljiva, pokazuje slučaj Fedora Hanžekovića.