Njemački komunista Pik kaže tako da je fašizam glavni neprijatelj radničke klase, da će ga komunisti pobijati svom snagom, pa i u saradnji sa demokratskom buržoazijom, jer u parlamentarnim sistemima radništvo ima još mogućnosti da sebori za svoja klasna prava, dok u fašizmu toga nema.

I da bih se s buržoazijom mogao svezati kravatom i hlačama, ali da su za demokraciju moje noge.

U našoj zemlji, u bivšem sistemu, ustoličen je kult rada (sjetite se« petoljetki », radnih akcija, udarnika, prebacivanja normi, Alije Sirotanovića, itd.) tj. kult znoja to je bilo vrijeme podizanja siromašne i opustošene zamlje, strukturne promjene stanovništva iz pretežno seljačkog i ruralnog u radničko i urbano, i doba konačnog obračuna s aristokracijom, buržoazijom, kapitalistima, rentijerima, kulacima i intelektualcima.

Točno, to je proces neoimperijalne okupacije svijeta profita radi, na čelu s nomadskom buržoazijom.

@cancel - kad gladna usta zavladaju buržoazijom, gladna usta će se i hraniti.

Baš kada je društvo počelo biti inspirirano sverastućim srednjim staležom (buržoazijom), tradicionalna literarna hijerarhija promijenjena je u skladu sa novim formama.

Ovdje se pri socijaldemokraciji moramo zaustaviti samo s metodičkog stajališta postvarenja kako bisno ukratko ukazali da se u tom držanju - ma kako svi sadržaji bili drapirani " socijalistički " - krije potpuna kapitulacija pred buržoazijom.

Opasnost kojoj je proletarijat neprekidno bio izložen počevši od svog povijesnog nastupa, da zastane u - s buržoazijom zajedničkoj - neposrednosti svog opstanka, dobila je sa socijalnom demokracijom politički organizacijski oblik, koji ona toliko mučno izborena posredovanja umjetno isključuje, kako bi proletarijat vratio u njegov neposredan opstanak gdje je on tek puki element kapitalističkog društva, a ne u isti mah i motor njegova samorastvaranja i razaranja.

Frank se uglavnom svojim govorima obraćao sitnom građanstvu, no Stranka se morala povezati s onima koji su bili ekonomski jači tj. sa srednjom buržoazijom koja će imati ključnu ulogu nakon raskola.

Marx otvoreno zagovara nasilje tokom zasjedanja Centralnog komiteta Saveza komunista u Londonu 1850. godine, kada izjavljuje da nakon revolucije ne samo da je potrebno tolerirati nasilje proleterijata nad buržoazijom, već ga i usmjeravati (Karl Marx, 2010: 303 - 313).

U to rodoljubivo ime Marx se okrenuo protiv komunista koji su, poput izvjesnog Gottschalka (vođe kelnskog Radničkog udruženja), htjeli zajedničku borbu s buržoazijom protiv " srednjovjekovnog pakla " a za " kapitalističko čistilište " odmah nastaviti onom za " komunistički raj ".

Ukoliko proletarijat izgubi bitku s buržoazijom, silom prilika, organizirat će sebe kao klasu; ako, revolucijom postane vodeća klasa, i ukine stari način proizvodnje, onda će u skladu s ovakvim uvjetima, zbrisati uvjete za postojanje klasnih suprotnosti i klasa uopće, i samim time ukinuti vlastitu klasnu nadčinjenost.

Svi koji su spadali u neke posjedničke staleže bili su pod sumnjom i smatrani buržoazijom, crnoberzijancima, kulacima, narodnim neprijateljima.

Itekako svjestan aktualne situacije, ali i svih nedostataka koje donosi " samo " reforma, Gaddafi poziva libijske radnike na konačan obračun sa državnom buržoazijom - za koju zna da postoji, čak se ni ne trudi to sakriti.

Uz milijun grešaka koje je činio, uz tisuće krivih ljudi na krivim pozicijama, stajao je uspravno i ravnopravno razgovarao sa stranom buržoazijom, za razliku od današnjih kukurikavaca i prethodnih HDZ-ovaca, koji su sluganski postavljali ljude poput ove Nade Čavlović-Smiljanec, da ugode modernim konkvistadorima, kolonijalistima i osvajačima.

Važno je napomenuti kako Bratstvo nema potporu među seljacima (koji čine 41 % egipatske populacije), radničkom klasom (odnosno, prisutna je samo na individualnom nivou) i tradicionalnom buržoazijom koja je naklonjena vojsci.

Rastuća konkurencija među samom buržoazijom i trgovinske krize koje otuda proističu čine da najamnina radnika postaje sve kolebljivija; sve brže neprekidno poboljšavanje mašina čini čitav njihov životni položaj sve nesigurnijim; sukobi između pojedinačnog radnika i pojedinačnog bur žuja sve više dobijaju karakter sukoba između dveju klasa.

Državne oružane snage dati će svoj doprinos pobjedi nad buržoazijom kada se, u cjelini ili jedan njihov dio, pridruže narodu u trenucima borbe na ulicama.

Ali, pobjedom nad buržoazijom njihov posao se završava.

Nezadovoljstvo među sirijskom buržoazijom i časnicima dovelo je do sekcesionističkog zauzimanja Damaska i raspada UAR-a 1961., iako je Egipat nastavio sa korištenjem tog imena do 1971.

U Nemačkoj se Komunistička partija bori čim buržoazija istupi revolucionarno, zajedno s buržoazijom protiv apsolutne monarhije, feudalnog zemljoposeda i malograđanstva.

Izgleda da je isto i sa ovom novom buržoazijom.

Komunisti su građansko društvo prozvali buržoazijom, nečim retrogradnim - osiromašili ga, opljačkali i nacionalizirali sva privatna bogatstva, elitu intelektualnu i gospodarsku koja im se protivila su pobili a onda u gospodske stanove su naselili " uvažene članove partije iz svih krajeva Jugoslavije " koji redovito nisu imali baš puno ni u glavi ni u imovini, ali su bili odani sistemu (vlastitom interesu).... prodane duše, reka bi narod.

Prema Marxu društvo u kapitalizmu podjeljeno je na 2 klase ljudi prva je ona koja tvori manjinu i izrabljuje tuđi rad Marx ovu skupinu naziva buržoazijom.

NOR koji je započeo u Hrvatskoj tih srpanjskih dana u Srbu je značio obračun hrvatskog i srpskog naroda sa svojom i stranom buržoazijom te borbu za iskorijenje fašizma.

No, možda je najvažniji prinos knjige osvjetljavanje sudbina židovskih zbirki u poraću i minuciozan psihoprofil partijskih moćnika i tzv. novih kolekcionara, koji su, prisvajajući (češće) i kupujući (rjeđe) u pedesetim i šezdesetim godinama 20. stoljeća nekoć buržujsko nagnuće prema slikama, skulpturama, stilskom pokućstvu, lusterima, zrcalima, srebrnini, porculanu, sagovima i sl., time na vrlo perverzan način koketirali s »trulom buržoazijom i prezrenim građanstvom«.

Komunisti u borbu protiv buržoazije, socijaldemokrati na izbore s buržoazijom, prvo kao nekorisne galamdžije, a poslije kao neophodni faktor održanja kapitalizma.

Seljaci i radnici preziru feudalizam i klerikarizam; no ista je stvar i s liberalnom buržoazijom, koja se doduše toliko ne protivi modernijim verzijama fašizma, bar u trenutku u kojem se ne zovu fašizam.

Nakon 18. ožujka bio je jedan od rijetkih koji je predlagao brz i odlučan udar na Versailles, ali potaknuti nadom u pomirenje s buržoazijom većina Centralnog komiteta je odbacila njegov prijedlog.

Taj hrvatski elegantni stil, potpuno nepoznat u tadašnjoj Europi, oko 1650. godine biva prihvaćen na francuskom dvoru i postaje modni odjevni predmet među buržoazijom tog vremena kao simbol kulture i elegancije.