Nezavisna kinomreža prikazivat će retrospektive suvremenog hrvatskog filma, hrvatskog filma za djecu i mlade te hrvatske animacije, prestižni časopis " Cahiers du Cinema " objavit će separat o hrvatskom filmu na šesnaest stranica, a kanal ARTE tematsku večer o hrvatskom filmu.

U povodu stogodišnjice filma, jubilarnoga događanja koji je mnoge i jako uzbudio, još podosta utjecajni pariški časopis »Cahiers du Cinema« pružio je iznimno zanimljiv prilog, zapravo cijeli jedan broj u kojemu se, u takvoj stoljetnoj prigodi, kronološki niže i komentira sto događaja koji su presudili u povijesti filma.

Kultni francuski filmski časopis ' Cahiers du cinéma ', u suradnji s Hrvatskim audiovizualnim centrom te u sklopu Festivala hrvatske kulture u Francuskoj (Croatie, la voici), pripremio je poseban podlistak posvećen suvremenoj hrvatskoj kinematografiji koji se prodaje s aktualnim izdanjem časopisa za mjesec studeni na kioscima diljem Francuske i svijeta.

Ipak, vrijedi ga vidjeti jer ima sva glavna obilježja Téchinéova opusa, makar i u dosad možda najmanje upečatljivom obliku, barem od početka 80 - ih, kad je taj bivši kritičar Cahiers du cinéma i redatelj počeo snimati svoje najuspjelije filmove.

Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina 20. stoljeća radi kao novinar te surađuje na slavnom francuskom filmskom časopisu Cahiers du Cinéma gdje se susreće s predstavnicima francuskog novog vala.

Busha ispunjeno agresivnim terorističkim i ratnim zbivanjima, taj film zorno dokazuje sada već davnu tvrdnju filmskih teoretičara glasovitoga francuskog časopisa »Cahiers du Cinema« da je »svaki film političan«.

U Parizu se u sklopu Festivala hrvatske kulture u Francuskoj (Croatie, la voici) od 13. do 17. studenoga održavaju Dani suvremene hrvatske kinematografije, u suradnji s časopisom Cahiers du cinéma.

Jean Luc-Godard, François Truffaut, Claude Chabrol, Eric Rohmer i Jacques Rivette najvažniji su predstavnici puno duljega vala autora koji su pedesetih godina kao kritičari u legendarnom časopisu Cahiers du Cinema, a potom i kao redatelji krenuli rušiti dotadašnje konvencije francuskog filma opterećenog statikom, literarnošću i pretjeranim akademizmom.

Bio je suradnik u uglednom filmskom časopisu " Les Cahiers du cinéma ", snimio petnaestak filmova uglavnom dokumentaraca, napisao nekoliko scenarija.

Hrvatski će filmovi biti prikazani u znamenitoj pariškoj Francuskoj kinoteci i Centru Pompidou, a kultni će časopis ' Cahiers du cinema ' izdati i poseban podlistak o hrvatskome filmu.

Rođen je 1944., a od 1960 - ih je filmski kritičar, a zatim i urednik časopisa Cahiers du cinéma (od 1974. do 1981.), a zatim piše kritike i eseja za dnevne novine Libération te 1992. osniva jedan od filmoloških objekata žudnje, časopis Trafic zajedno s Pascalom Bonitzerom, Jean-Claudeom Bietteom, Sylvie Pierre, Raymondom Bellourom, Billom Krohnom, nekoliko mjeseci prije smrti.

1958. umro je Andre Bazin, francuski filmski kritičar i teoretičar, suosnivač i doživotni urednik znamenitog filmskog časopisa Cahiers du cinema.

NACIONAL: Kad već spominjemo filmske kritičare, nedostaju li vam pedesete godine prošlog stoljeća kad ste sa svojim kolegama redateljima kao što su François Truffaut i Jean-Luc Godard pisali kritike u časopisu Cahiers du cinéma?

Rođen 24. lipnja 1930. u Parizu Karijera: Pedesetih godina piše filmske kritike u časopisu Cahiers du cinéma 1957. s Ericom Rohmerom objavljuje knjigu Hitchcock 1958. pod utjecajem Hitchcockovih filmova režira prvi film Lijepi Serge, jedan od prvih filmova francuskog novog vala 1959. drugim filmom Rođaci osvaja Zlatnog medvjeda na festivalu u Berlinu 1960. Naivne djevojke, prvi film u kojem se pojavljuje njegova buduća supruga Stéphane Audran 1968. nakon krize u prvoj polovici 60 - ih 1968. se vraća s izvrsnim filmom Košute i započinje svoju najkvalitetniju fazu 1969. snima dva odlična filma, Nevjerna žena i Neka zvijer crkne 1970. Mesar 1970. Raskid 1972. Doktor Popaul 1973. Crvene noći Zbog netrendovskog i samosvojnog stila Chabrolovi filmovi krajem 70 - ih i 80 - ih nemaju odjeka, 1980. se razveo od Stéphane Audran, a 90 - ih je ponovno hvaljen, što je počelo 1992. filmom Betty 1994. Pakao 1995. Izvršenje 2000. Hvala za čokoladu 2007. Dvostruka ljubav 2009. Bellamy

Teoretski dio nastave, na predavanjima otvorenima za javnost, vodit će kustosica filmskog odjela MoMA-e Jytte Jensen, zatim glavni urednik prestižnog filmskog časopisa Cahiers du Cinéma Jean-Michel Frodon, filmski kritičar britanskog The Guardiana Jonathan Romney te filmski kritičar i povjesničar Jonathan Rosenbaum.

Ipak više je na poredbe sa slavnim prethodnicima utjecala podudarnost da je i on poput njih (doduše nekih četvrt stoljeća kasnije) u počecima karijere pisao kritike za jedan od najslavnijih svjetskih filmskih časopisa Cahiers du cinéma da bi se potom nastavio kontinuirano baviti filmskom režijom.

To je rezultiralo i vrlo zanimljivim kratkometražnim prvijencem Copyright (1979.) koji je naveo tadašnje urednike Cahiers du cinéma Sergea Daneya i Sergea Toubianu da mu ponude suradnju.

A kao što su novovalovci otkrivali Francuskoj, pa i svijetu, vrijednosti američkih žanrovskih redatelja koji su baš zahvaljujući njima postali klasici, tako je i Assayas u posebnom broju Cahiers du cinéma afirmirao dalekoistočne kinematografije, prvenstveno honkonšku i tajvansku.

Iako mu je djetinjstvo bilo tegobno i iako je kao dječak bio na rubu delinkvencije, osniva i vodi filmski klub, a već s devetnaest godina, 1951., počinje surađivati u glasovitoj reviji " Cahiers du Cinéma ", na poziv tada vodećeg filmskog kritičara Andréa Bazina, u kojoj se mladenački bespoštednim tekstovima obračunava s postojećim stanjem francuskog filma.

Poput ostalih redatelja iz toga perioda, Jean-Luca Godarda, Françoisa Truffauta, Érica Roehmera i Jacquesa Rivettea, Chabrol je objavljivao filmske kritike u utjecajnom filmskom časopisu Cahiers du Cinema, prije ostvarenja karijere u kinematografiji.

Assaysas je dugo radio kao filmski kritičar za Cahiers du Cinéma, gdje je, među ostalima, vrlo afrimativno pisao o honkonškom filmu, mnogo prije nego što je to tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća postalo vrlo popularno.

Rođen je 1920. u Nancyju, studirao je književnost, od 1950. filmski je publicist, od 1957. do 1963, s Truffautom, Chabrolom, Rivetteom i Godardom udarna snaga časopisa »Cahiers du Cinema« u njegovim najslavnijim danima.

A upravo je autorstvo ili kako su ga oni nazivali politika autora bila ključna odrednica svojevrsne revolucije u francuskoj kinematografiji koju su pedesetih godina u postupno sve utjecajnijem časopisu Cahiers du cinéma (urednik André Bazin, 1918. - 1958., jedan od začetnika modernoga teorijskoga promišljanja filma) promicali mladi kritičari poput Françoisa Truffauta, Jean-Luca Godarda ili Claudea Chabrola tražeći u tome zasebnost filmskoga jezika nasuprot ilustrativnosti adaptacija poznatih djela ili neinventivnosti režije tadašnjih komercijalnih filmova.

Kad su 50 - ih godina mladi francuski filmski kritičari u časopisu Cahiers du Cinema promovirali koncepciju režisera kao objedinjujućeg filmskog (super) autora, bio je to čin koji je imao svoju povijesnu logiku i opravdanje.

Andre Bazin, istaknuti kritičar i urednik časopisa Cahiers du cinema, nazvao ga je kinematografijom činjenice i rekonstruirane reportaže.

Na svojih oko 450 stranica knjiga tako osim niza konciznih analeptičkih digresija o brojnim temama i osobama važnim za Godardovo formiranje i rad ili za francuski intelektualni milieu općenito od članova njegove obitelji i povijesti Švicarske, preko Henrija Langloisa, Andréa Bazina i Cahiers du cinéma do Raoula Coutarda, Anne Karine, strukturalizma 68. ili Anne-Marie Miéville sadrži i anegdote koje se ne mogu opisati nego kao tračersko podilaženje nižim čitateljskim nagonima.

U Sarajevu se krajem iste godine pokreće« Sineast », filmski magazin za kojeg kažu (ja to objektivno nisam mogla svjedočiti) kako je u svojim najboljim danima mogao stajati uz rame francuskom Cahiers du Cinéma.

Dakako, riječ je o uzbudljivim i dubinskim poetičkim mijenama iz kasnih pedesetih i ranih šezdesetih, kada je francuski film, jošjednom, bio iznjedrio prevratnički filmski pokret poznat pod nazivom novi val; silovit nastup skupine istomišljenika (mahom kritičara mjesečnika Cahiers du cinema, koji su ispali iz Bazinove kabanice okrenuo je bio leđa tolikim retoričkim svetinjama tradicionalnoga filma (u matičnoj francuskoj kinematografiji uobičajenim beskrvnim adaptacijama francuskih klasika).

Filmaš koji je u mlađim danima kuhao kavicu na setovima, zatim montirao tuđe filmove a redateljsku karijeru započeo skromnijim produkcijama, pretvorio se krajem 50 - ih u megalomana koji se aktivira otprilike jednom u pet godina, snimajući grandiozne spektakle zasipane Oscarima (" Most na rijeci Kwai ", " Lawrence od Arabije ", " Doktor Živago "), kojima nisu bili skloni ni Francuzi (Les Cahiers du cinéma) ni njihov američki sljedbenik Andrew Sarris, smatrajući kako iza njih ne stoji nikakva osobnost.

Osim kultnog redatelja i spomenutog meštra od fotografije, spomenimo samo da je Paranoid Park nagrađen posebnom nagradom na Cannesu 2007. te da ga je renomirani filmski časopis Les Cahiers du cinema proglasio među 10 najboljih filmova u 2007.