1. U Beču mi se ne sviđa: mrzovoljni i tjeskobni ljudi u busu i U-Bahnu stakleni pogledi, perverzna bečka tišina; taksisti koje nije briga za pješake; kada me zapuhne zadah amonijaka ispred Stephansdoma (ali lijepi konji, lijepi); stanica U-Bahna Karlsplatz prepuna narkića, homića, svodnika i prostitutki koji stalno nešto žicaju, i drže limenke piva u ruci; nepostojanje samoposluge uzduž cijelog Ringa pa crkneš dok se napiješobične vode; zaštitari u Stephansdomu koji u predvorju katedrale kontroliraju i odlučuju koga će pustiti na misu a koga ne (da se ne smeta službi); cijena svijeće-lučice 0,58 eura (otkud ovih 0,08); nemogućnost plaćanja kreditnim karticama u mnogim dućanima, čak i na Mariahilferstrasse; srpske pevaljke iz jurećih opela i mercedesa; preglasno elektronsko otvaranje vrata u Hauptlesesaal u Nationalbibliothek; skupe kino ulaznice (10, 5 eura); to što nema slobodnih mačaka po ulicama, ili oko tržnica, već sve žalosno žmirkaju iza sigurnih prozorskih stakala; besmisleno ubacivanje 1 ili 2 eura u garderobne ormariće raznih knjižnica ili u kolica raznih samoposluga novac se nakon upotrebe vrati, ali ako taj čas nemate kovanicu...; činjenica da Bečani misle da su bolji od vas, a vi ste stranac, i još s juga, a oni su im svi isti; bahata prodavačica u Tabaku na Kärtner Strasse, ima plavu kosu dignutu u punđu, između 50 i 55 godina, teške đinđe oko vrata, beskrajno negostoljubiva, previše našminkana, pruža vam robu pseudodamski s dva prsta; i što je u trgovinama situacija bizarna: prostori su toliko pregrijani da su prodavačice u majicama kratkih rukava a vi se kuhate u zimskim jaknama i kaputima ako eventualno postoje ormarići za garderobu, opet vam trebaju kovanice od 1 ili 2 eura, i sve u krug.