Jer kleče sad gole pustinjske robinje i ljuljaju oazom, mlada radosti, uskipjelo voće u koljenu zapada i pucaju molitvama niz sela crnačka, da Južajka zanese, da potomci kvrknu, da zaprašte s morā, s otvorenih, monsuni, da spregnu, a ovdje je Mostar i prozor ponoći i nagrnuta pećinasta nebesa prema sjeveru kud se ore mrzle vode nad provalijama i hrvu se pretpotopni vjetrovi, a brda su se pred nama zatvorila: kamen na kamen kamena i Neretva udara do juga, a s klanaca, s molitvenih, s eskimskih, protukle se kostobolne bjeline, i zapadaju stalaktitni mrazovi, i zure ulice grebenske, i kulja, kulja propala, oborena zimska noć, luđakinja, nad ovim je gradom tutnjava, tutnjava nosi zvona napukla, pod zvonima bijelce propete, a negdje s niskih noćišta rominja starinska lira i ljube u snu djevojke.