Sasvim neki čudan svat, čudan do zazornosti, da ne kažem gađenja, nije pisao kritike ni kolumne za honorare velikih šefova trgovaca, nego bez ikakve računice po dva tri mjeseca kuckao zasukavši one svoje zakrpane rukave, gurao teme koje nitko oko njih neće čitati, malo problem identiteta, malo problem sjećanja, ali će barem ostati zabilježeno za bolja vremena da je netko nekada o tome razmišljao, da se nije sve sjatilo pred svjetleću kutiju i blejalo po cijeli dan, tjedan, mjesec, godinu, tako se taj čudan svat time zadovoljavao, kao slabokrvnom i pasivnom družicom otromboljenih slabina, i sada će napokon da se sve to ugasi jer je netko, poput lošeg džaka i to s krivog papira, prepisao popis priznatih časopisa među kojima nema više ni Književne republike, ni Kola, i bogapitaj koga još nema, ali zato ima stranih časopisa, ima svega što se ne piše hrvatskim i o hrvatskome.