Vrijednost diska nije samo u međunarodnom iskazivanju poštovanja New Orleansu i povijesti jazza uopće, te slijedom toga tradicionalnom jazz izričaju, nego i u intimi međusobnoga razumijevanja džezista iz raznih sredina, koji progovaraju zajedničkim glazbenim rječnikom.

Ta je katastrofa na poseban način senzibilizirala velik broj džezista u svijetu, bez obzira na stilsko usmjerenje, amaterski ili profesionalni status.

U ovom je kontekstu začudna šutnja naših džezista i džezista, koji se s iznimkom Hrvatskoga jazz kluba ni jednom riječju ili notom nisu oglasili.

Školovan glazbenik, za prosječna džezista široke naobrazbe, John Lewis bio je privržen bluesu, ali u velikoj mjeri zainteresiran za komorni pristup jazz-muziciranju te sintezama jazza i klasične glazbe.

Za potrebe realizacije svoga, može se reći autorskoga diska, Vorih se okružio nekolicinom ponajboljih zagrebačkih džezista, tenorsaksofonistom Sašom Nestorovićem, trubačem i krilničarem Davorom Križićem, gitaristom Joeom Pandurom te bubnjarima i udaraljkašima Borisom Beštakom i Daliborom Marinkovićem.

Budući da Hrvatski jazz-klub kao jednu od temeljnih zadaća ima i promicanje hrvatskih džezista izvan domovine, zahvaljujući toj udruzi na spomenutom je jazz-festivalu već prošle godine nastupio Big band Čakovec sa svojim integralnim dijelom Dixieland ansamblom.

Taj trenutak kao i prve nastupe s malim sastavima zagrebačkih džezista u zagrebačkom klubu Kulušić valja smatrati početkom njezine karijere na domaćoj jazz-sceni, na kojoj se eto (s) nalazi već puna tri desetljeća, razapeta stalno između komercijalnih i onih drugih džezističkih nastupa.

Program predstavljen na ovom disku, crpljen iz repertoara Billa Evansa i Scotta La Fara, odražava njihovo divljenje uspomeni na dvojicu glasovitih džezista kojih već godinama nema među nama.

U sastavu sjajnog francuskog džezista Oliviera Franca svira i naš mladi, jamačno jedan od trenutno najboljih europskih swing-bubnjara Bernard Flegar

Premda u krugovima džezista naše mlađe generacije pomalo zaboravljen, javio se nedavno uspjelim diskom kao dobrim podsjetnikom na jednog (još našega) glazbenika, koji je godinama bio među najboljim hrvatskim pijanistima jazza u bivšoj državi.

Na bezrazložnu uzrečicu nema jazza bez bluesa pamtimo iz usta brojnih istaknutih džezista, uključujući tu i legendarnoga Louisa Armstronga.

Blues je doista bio, i još jest, integralni dio programa istinskih džezista, stekavši u posljednje vrijeme nov termin jazz-blues.

U sklopu pojave kontrakultura pedesetih godina, Jack Kerouac i Allen Ginsberg, američki bitnici, pisali su svoje poeme bez predumišljaja ili ispravljanja tragajući za umjetnošću koja nije posredovana intelektom, pri čemu se pozivaju na improvizaciju Charlieja Parkera i Lestera Younga, istaknutih džezista.

Nakon niza prisjećanja i dobrih sugestija, te stručnih osvrta na dosadašnje festivale, u programu kojih je tijekom godina nastupilo i nekoliko sastava iz Hrvatske, organizatori su u glazbenom dijelu predstavili ansambl mladih džezista Junior Jazz Band, potom i kvartet veterana iz Nagykanizse.

Festival je također pomogao afirmaciji darovite generacije riječkih džezista poput Elvisa Stanića, te omogućio riječkoj publici upoznavanje s džezistima iz drugih zemalja.

Koncertna sezona uključuje i niz nastupa domaćih i stranih džezista koji nisu uključeni ni u jednu od navedenih.

Gostovanje naših džezista u inozemstvu nisu baš česta, a ukoliko ih i bude, ostaju nažalost najčešće nezabilježena, ili se pak o nekim nevažnim događajima napravi bezrazložna medijska buka.

Prema tome bi se neke jadikovke naših džezista, koji se najčešće i ne bave samo tim tipom glazbe, o pomanjkanju prostora za njihove (ne) redovite nastupe, mogle smatrati pomalo bezrazložnim.

Ljeto je naime razdoblje koje redovito obilježavaju i osobe džezista i njihovih sastava u turistička središta, odnosno na morske obale u zemljama koje se takvim prirodnimm mogućnostima mogu pohvaliti.

Uz te profilirane sastave bez suvišnih fuzijskih primjesa vrijedilo bi poslušati i ulični (zašto ulični?) nastup orkestra Odjela za jazz ljubljanske Glasbene škole, koji je do sada generirao nekoliko zapaženih džezista.

Wressnig, kojeg se sje ć amo s nastupa u zagreba č kom Lisinskom, jedan je tako od malobrojnih europskih džezista Hammond-orguljaša koji ostaje vjeran modelu B 3 koji je tvornica Hammond kao zastario ve ć prije č etrdesetak godina otpisala, da bi ga potom na traženje brojnih glazbenika po č ela ponovno proizvoditi.

Taj jamačno jednokratni diskografski uradak ostat će nažalost samo podsjetnikom na jednu uspješnu suradnju dvojice inventivnih džezista različitih provenijencija.

Buran, gotovo pustolovan život ovog džezista, protkan mnogim usponima i padovima, gotovo da odražava dinamiku neke stalne improvizacije, inače jednog od temelja ja zza, te bi mogao poslužiti kao predložak za neki roman ili filmski scenarij.

Skladbe And The Angel Sing, Moon of Manakoora i Far Away Places Cartera, u posebnim obradama predstavljaju s malim sastavom (Jimmy Rowles, glasovir, Leroy Vinegar, kontrabas, Mel Lewis, bubnjevi), a September Song, March Wind i June Is Bustin Out sude u ostvarenja kasnijih većih ansambala sastavljenih mahom od vrhunskih džezista američke Zapadne obale s kraja pedesetih godina.

Nastup su Joea Zawinula i orkestra mladih omogućili Koncertna direkcija Zagreb i Austrijski kulturni Forum, ustanova koja i inače pomaže u predstavljanju austrijskih džezista u našoj zemlji, pa smo tako tijekom nastupa nakon više godina pozdravili i dvojicu istaknutih austrijskih profesora, jazz-edukatora iz Graza Haralda Neuwirtha i Ericha Kleinschustera.

Jedan od naših prvih džezista bio je i Zvonimir Bradiæ koji je poèetkom tridesetih vodio dixieland ansambl Bongo Boys, poslije preoblikovan u New Dance Orchestra.

Zahvaljujuæi entuzijazmu ubrzo je utemeljen i prvi profesionalni orkestar što je svirao uglavnom plesnu glazbu koja je u to doba bila poistovjeæivana s jazzom, a glavno okupljalište džezista postaje dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda.

Dobitnik brojnih nagrada i priznanja, izmeðu ostalih Vjesnikove nagrade Josip Slavenski (1979.), Nagrade grada Zagreba (1989.) i Porina za životno djelo (2003.), Petroviæ je postao našim najznaèajnijim džezistom svjetskoga glasa, suradnikom brojnih slavnih svjetskih džezista poput Arta Farmera, Stana Getza, Clarka Terryja ili Gerryja Mulligana, voðom brojnih hrvatskih i meðunarodnih skupina, zapaženim skladateljem i promotorom, te jazz edukatorom.

Krajem prošloga i poèetkom ovoga stoljeæa u Hrvatskoj djeluju brojni jazz sastavi koje su izmeðu ostalih vodili Miljenko Prohaska, Boško Petroviæ, Damir Dièiæ, Ladislav Fidri i Vanja Lisak, te jazz orkestri: Big Band HRT-a, Big Band HGZ-a, Big Band Èakovec, Big Band grada Pule, Big Band Bjelovar, HGM jazz orkestar Zagreb koji djeluje pod okriljem Hrvatske glazbene mladeži, ali i niz skupina u kojima svira novi naraštaj naših džezista: Boilers, Boilers All Stars, Zagreb Jazz Portrait, Elvis Staniæ Group, Matija Dediæ Trio, Cute, Hot Club Zagreb, Mirokado kvartet, Mirokado orkestar, Denis Razz Quartet, Veljko Glodiæ-Saša Nestoroviæ Duo, Satelite Trio, Labyrinth...

Sve su brojnije jazz priredbe izvan Zagreba, primjerice u Varaždinu, Osijeku, Zadru, Virovitici, Rijeci, Opatiji, Lovranu, Vodicama, Malom Lošinju, Grožnjanu, Sisku i drugim gradovima, uglavnom orijentirane na nastupe hrvatskih džezista, ali ponekad i s poznatim svjetskim jazz glazbenicima.