Slizavanje sa Srbima koji su devedesetih vrlo aktivno legitimirali ideju " Velike Srbije ", (šešeljevac Aleksandar Vučić samo je jedan od recentnih primjera), nametanje ćirilice u grad koji je simbol velikosrpske agresije na Hrvatsku (a u tom se slučaju zapravo radi o ispunjavanju domaće zadaće " iz Bruxellesa), ukidanje pokroviteljstva nad Bleiburgom (nesumnjivo najvećom tragedijom u hrvatskoj povijesti), nametanje ideologije titoizma i zavnohovštine i daljnje produbljivanje podjela u hrvatskome nacionalnom biću, inzistiranje na propalim komunističkim obrascima, nasilje nad hrvatskim jezikom (Jozić-Jovanovićev pravopis u kojemu se redovito uzimaju rješenja koja hrvatski jezik nastoje unificirati sa srpskim), nasilje nad književnicima, umjetnicima i publicistima domoljubne orijentacije (kroz uskraćivanje potpora njihovim djelima), uništavanje hrvatske ekonomije (pad proizvodnje i izvoza, porast nezaposlenosti, porezna presija, nastavak sulude birokracije koja koči investicije i poduzetništvo), nesposobnost na planu ekonomije koja graniči sa zločinom prema hrvatskim građanima, praktično odustajanje od novca hrvatskih štediša u Ljubljanskoj banci, inzistiranje na spolnome odgoju iza kojeg stoje pedofilski krugovi i općenito inzistiranje na moralnom laksizmu, uništavanje perspektive hrvatske mladeži koja sve više odlazi u inozemstvo trbuhom za kruhom ", inauguriranje urbanog rasizma " kao nečeg normalnog u javnome govoru (Špičkovina i Vukovina), vrijeđanje osoba rođenih u hrvatskoj dijaspori (Davor Stier), lažna socijal-demokracija... sve su ovo nepobitni dokazi vladina protuhrvatstva i nesposobnosti.