Nakon četrdeset pet godina rada u velikim institucionalnim kazalištima osnivam neovisnu teatarsku grupu Manje je više, koju osim mog stalnog autorskog tima, Ivice Prlendera, Danice Dedijer, Nevena Frangeša, sačinjava pet vrsnih glumaca: Goran Grgić, Nataša Dangubić, Hrvoje Klobučar, Žarko Savić i Filip Riđički.

Živi scenski pokret Marka Boldina osigurao je i redatelju Krešimiru Dolenčiću ocjenu više, no spektakli uz kakve ga obično vezujemo imali su tek razumijevanja u doslovnosti i šarenilu kostimografije Danice Dedijer-Maričić.

A kostimografija Danice Dedijer duhovito se našalila, pretvarajući se kao da je obišla sva kontejnerska mjesta u gradu i odabrala odgovarajuće ruho za dotičnu vrstu uprizorenja kojemu je osnovni cilj izazivanje ugođaja što doslovce potiče na povraćanje.

Odabir kostima Danice Dedijer ostao je samozatajan, ali scenski funkcionalan i koloristički točan, i kao i ostali elementi predstave potpuno predan promišljanju cjeline.

Nažalost, osim brojnih rekvizita, izvrsne minimalističke glazbe dua Silence, sigurnog kostimografskog doprinosa Danice Dedijer i već poslovično briljantne, igrajuće scenografije studija Numen, Pandur glumce nije snabdio primjetnim režijskim nitima vodiljama pa se unutar brojnog ansambla moglo primijetiti da se svatko snalazi kako zna i umije, s već dobro poznatim rješenjima iz ladica i vrlo malo zaraznog glumačkog žara i radosti igre.

Uz pomoć apstrahirajućih likovnih atrakcija scenografije Miljenka Sekulića, ostvarena je i prostorna višedimenzionalnost nalik modernističkoj neovisnosti, što se potvrdilo i vremenskom polivalentnošću oblika u kostimografiji Danice Dedijer.

Mnogo bolje funkcioniraju ostali segmenti predstave: klasična, decentna kostimografija Danice Dedijer, suptilna glazba Duška Rapoteca Utea koja djeluje na emociju, te oblikovanje svjetla Denija Šesnića i jednostavna, kružna scenografija Ljerke Hribar (piljevina i svijeće na podu), vrlo važni za atmosferičnost i za stvaranje ugođaja takozvanog intimnog kazališta, koje je anticipirao Stanislavski.

Iako bi u nekoj manje naglašenoj scenografiji možda bilo lakše održati dramsku napetost, Anočiću su u održavanju stalne pozornosti gledatelja pomogle i vrsne interpretacije glumaca koji su maksimalno iskoristili šansu koju pružaju kompleksni Anočićevi protagonisti kojih različitost uspjelo naglašavaju i jasno profilirani i tek u ponekoj nijansi karikirani kostimi Danice Dedijer.

Mobilna i savršeno funkcionalna scenografija Dinke Jeričević omogućila je brze promjene jednostavnim pomacima i rotacijama, a kostimi Danice Dedijer davali su osobnost svakom pojedinom karakteru, bili izrazito seksepilni u slučaju Bojane Gregorić, i nekim se čudom brzo uspijevali skinuti (eto ga opet, svlače se dakle) i ponovno odjenuti.

Nela Kocsis, (raz) odjevena i od kostimografkinje Danice Dedijer kao jednostavna, skromna, siromašna, ali čvrsta žena, nije svoju ulogu patetično razapinjala, nego ju je zgusnula u nekoliko tihih i potmulih jecaja.

Boje kostima pretežito bijele, ili u detaljima crno-bijele, u prošlosti, maštovita šarolikost maski u drugome činu (što je tako godilo oku poslije svih onih tmurnih ili uniformnih kostima na koje nas žele priviknuti) i stroga ogoljelost u trećemu odaju ruku vješte kostimografkinje Danice Dedijer-Marčić.

Za razliku od Zappijine redukcije, scenografski minimalizam Ljerke Hribar, kao i izvrsni kostimi Danice Dedijer, a napose glazba Duška Rapoteca te svjetlo Denija Šesnića, bili su elementi koji su predstavu oplemenili nasušnom dimenzijom kazališne magije.

Kunčević je, uz pomoć svojih glumica i promišljene kostimografkinje Danice Dedijer, uobličio atmosferu svojevrsne " kuhinjske erotike ", parodirajući mnogo puta znane situacije do eksplozivnog i sardoničnog obrata koji je novost u njegovom redateljskom putokazu.

Jednostavnost i funkcionalnost odrednice su scenografije Dinke Jeričević i kostimografije Danice Dedijer, a vrijedan prinos cjelini sugestivnom glazbom dao je i skladatelj Igor Karlić.

Uvjerljivosti cjeline pripomogla je i nenametljiva kostimografija Danice Dedijer i Irene Sušac.

Kostimi Danice Dedijer i Irene Sušac pršte od zlata i šarenila, nerijetko prelazeći granicu dobrog ukusa uz tek poneka uspješna rješenja (kostim Amneris u 6. slici ili bijeli kostimi u Grobnici).

Pustolovna je i kostimografija Danice Dedijer.

Tako je ova postava spoj tradicionalnoga, koje se očituje u scenografiji Dinke Jeričević i u kostimu Danice Dedijer i Larise Lukonine, i novoga u pristupu građenja likova i priče, što Ganibalova vrlo kratko komentira: »Mislim da u plesu stanje izražava tijelo, a ne mimika.

Kostimi Danice Dedijer, koji su ovladali različitim stilovima i prilikama, uživo izvođena glazba Stanka Juzbašića stalno prisutna, a nenametljiva, scenografija iz odlično iskorištenog ambijentalnog " donesenog materijala " Miljenka Sekulića, veliki odrađeni posao dizajnera svjetla Denija Šesnića i samozatajna, ali vješto u produkciju upletena koreografija Valentine Turcu rezultat su timskog rada u kojem se očito dobro surađivalo.

Kostimi Danice Dedijer su u redu, jer oni najlakše podnose finu stilizaciju.

Dirigentsko-redateljski tandem uz pomoć scenografa Marina Gozzea i kostimografkinje Danice Dedijer-Marčić zdušno se trudio da oživi djelo, koje se prema sadržaju i prema glazbi može smjestiti u onodobno srednjoeuropsko duhovno ozračje, na nastavak wagnerijanskog i straussovskog, s ritmovima fokstrota, s ponekom reminiscencijom na verizam, a možda ponajviše s uzorom Leoša Janáčeka, ali mu je u tom nastojanju bitno odmogao loš prijevod libreta, koji i inače nije konzistentan.

Kostimografija Danice Dedijer bila je nedosljedna, lutajući od mode pedesetih godina prošloga stoljeća do odjeće suvremenih subkulturnih skupina, dok su vrlo uspješni bili koreografija i scenski pokret Marka Boldina te svjetlosni efekti Zorana Mihanovića.

Kostimi Danice Dedijer, u potpuno realističnom tonu, zanatski su dobro oblikovani, no ne pridonose osobito vizualnoj komponenti same predstave.

Odlični kostimi djelo su Danice Dedijer i njezine mlade asistentice Zjene Glamočanin, a koreografkinja je Zorana Mihelčić.

Svemu tome izuzetno pomažu likovni elementi scene mediteranske konobe (skupina Numen), kostimografija Danice Dedijer ujednačena u prikazu suvremenog dizajnerskog izričaja, istovremeno i scenski primjerena svakom liku, intrigantni video Dorijana Kolundžije (Galerija 12), iznimna glazba Borisa Benka i Primoža Hladnika (Silence) koja Medeju prati od početnih melodičnih tonova do završne atonalne distorzije, te zanimljiva igra svjetla i sjene oblikovatelja svjetla Andreja Hajdinjaka.

Kostimi Danice Dedijer, koji su u principu umjetnička kreacija primjerena karakteru i duhu djela, ovom prilikom nisu nosili biljeg nadahnuća i stvaralačke igre.

Mogla bih i morala nastaviti i nabrajanjem ostalih naših vrsnih, sada već gotovo stalnih suradnika, od kostimografkinje Danice Dedijer, scenografa Marina Gozzea, skladatelja Darka Hajseka, ali, nažalost, nemamo dovoljno prostora, pa ću zaključiti: na krizu smo odgovorili onako kako se jedino na krizu i može odgovoriti postavljanjem najviših ciljeva i okupljanjem najkreativnijih pojedinaca u njihovu ostvarenju.

I glazba Line Vengoecheae kao i kostimi Danice Dedijer uspješno dopunjuju atmosferu predstave koja zadobiva neke elemente ambijentalnog kazališta, ali kojoj međutim kao da nedostaju pravi unutarnji dramski razlozi.

Mediteranski štih i tragovi talijanskog neorealizma prisutni su i u scenografiji koju potpisuje hrvatsko - austrijska dizajnerska tvrtka Numen te kostimografiji Danice Dedijer.

Kao i sjajni kostimi Danice Dedijer koji ističu svu nepreglednost najsuvremenijeg modnog izričaja.