Nije toliki problem odnos Haaškog tribunala prema Hrvatskoj, jer je on potpuno očekivan i razumljiv s obzirom na njegovu političku ulogu, koja mu je namijenjena od strane prvenstveno engleske politike i njenih satelita Nizozemske i Belgije, kojima je cilj relativiziranje krivnje i njena raspodjela između Hrvatske i Srbije, a sa ciljem što lakšeg ponovnog političkog ujedinjenja prostora nekadašnje Jugoslavije u novom-starom pakovanju, već je stvarni problem podanički odnos hrvatske politike prema takvom Haaškom tribunalu, a koji se najbolje ogleda u odnosu hrvatskih vlasti prema generalima Gotovini, Čermaku i Markaču, kao i prema šestorici bosansko-herceg ovačkih Hrvata, Praljku, Prliću, Ćoriću, Pušiću, Petkoviću, Stojiću, a prije toga i Dariju Kordiću.