Surađivao je s brojnim režiserima (Pandur, Magelli, Kica, Pipan, Berger, Miler, Horvat, De Brea) i primio više nagrada za svoje scenografije (Zlatni vijenac " MESS-a Sarajevo, više Borštnikovih " nagrada, nagradu Prešernove zaklade ").

Vuci i ovce nisu jedina Kerempuhova predstava na Danima satire jer je u konkurenciji i njihova produkcija Brechtova Švejka u Drugom svjetskom ratu u režiji Diega de Brea, dok će posljednja Kerempuhova premijera, Tomićevi Ljubav, struja, voda telefon u režiji Vinka Brešana, biti izvedeni izvan natjecateljske konkurencije.

U dosadašnjoj kazališnoj karijeri ostvario je preko 50 zapaženih uloga i surađivao s relevantnim redateljskim imenima kao što su Vito Taufer, Matjaž Pograjc, Eduard Muller, Tomaž Pandur, Ivica Buljan, Diego De Brea, Jernej Lorenzi, Mira Erceg, Natalija Manojlović i dr. S matičnom kazališnom kućom, gostovao je na brojnim svjetskim festivalima.

Diego de Brea zanimljiv je redatelj samosvojnog autorskog rukopisa, u što se hrvatska publika moga uvjeriti izvedbom slovenskog Sumraka bogova na Festivalu svjetskog kazališta 2007, ali i loše primljenim Otelom kojeg je režirao u Rijeci protekle sezone.

Redatelj, scenograf i oblikovatelj svjetla Diego de Brea (1969) poznat je publici Festivala svjetskog kazališta kada je 2007. na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih Slovensko mladinsko gledališče u njegovoj režiji izvelo Sumrak bogova, predstavu nadahnutu scenarijem i filmom redatelja Luchina Viscontija o rađanju nacizma.

Dinamičan sažetak radikalno skraćena djela u režiji, scenografiji, oblikovanju svjetla Diega de Brea s dramaturgom Tomažom Toporišičem projurit će pred gledateljem u jednom dahu poput vihora koji grmi iz daljine i približava se sve silovitijim korakom, ne prestaje jačati svoje udarce da bi se na kraju naoko, odnosno privremeno, smirio priznanjem poraza, bez iskupljenja.

Za reprizne izvedbe 12., 13., 14. i 15. studenog riječkog uprizorenja Othella, koje je redatelj de Brea najavio kao veliku intimnu dramu pojedinca, u kojoj je požuda glavna pokretačka snaga, preostalo je vrlo malo slobodnih ulaznica i to uglavnom na balkonu, stoga neka oni koji žele pogledati predstavu u premijernom bloku kupe svoje ulaznice na vrijeme.

Ova je izvedba zajednički projekt Slovenskih narodnih gledališča iz Maribora i Ljubljane koju je za tamošnju prijestolnicu kulture vrlo izravno režirao Diego de Brea.

Predstavu koja je objedinila glumce iz SNG-a Ljubljana i Maribor režirao je Diego de Brea

Redatelj Diego de Brea u gledateljev fokus postavlja glumačku kreaciju, a problematike se prihvatio, s jedne strane na neposredni i beskompromisni, a s druge strane visoko estetizirani način.

De Brea je i ovom predstavom pokazao da najviše smisla ima za vizualni segment kazališta, unutar kojega svaka pojedinost besprijekorno funkcionira: od kostima, preko oblikovanja svjetla, do slaganja živih slika što zrcale dekadentni svijet lijepih kazališnih znakova koji nas, nažalost, ostavljaju posve ravnodušnima

Zbog bolesti glumaca, termin je pomaknut na početak siječnja, a umjesto te predstave slovenskog redatelja Diega de Brea, u Kerempuhu će bi ti prikazane Bitange i princeze, gdje glumi Hrvoje Kečkeš, koji također ima naslovnu rolu u Švejku.

De Brea nije našao dovoljno uvjerljiv ključ da loše strukturiran i raspršen komad postavi u prostor, pa su se suptilni režijski trikovi poput neprestanog slapstick - propucavanja protagonista jednostavno izgubili u nekoherentnoj radnji i praznim hodovima papirnatih replika.

Slovensko narodno gledališče iz Ljubljane nastupit će s predstavom Kad sam bio mrtav Ernsta Lubitscha koju je režirao Diego de Brea.

Režiju Othella potpisuje Diego de Brea, jedan od najzanimljivijih slovenskih redatelja srednje generacije, koja se samo na ovim prostorima još zove mladom.

Diego de Brea, stvarajući suvremenu kazališnu verziju te Lubitscheve burleske, zadržao je neke temeljne karakteristike nijemog filma.

Artificijelnost ranog filma De Brea potencira i artificijelnošću nekih ranijih kazališnih razdoblja u kojima su muškarci glumili i ženske uloge, što na današnjoj pozornici također pridonosi komičnosti situacije.

A da obitelj može biti percipirana u žanru burleske govori nam predstava Kad sam bio mrtav SNG iz Ljubljane koju režira Diego de Brea.

Predstava će nastati u koprodukciji ljubljanske i mariborske Drame i režirat će je Diego de Brea.

SLOVENAC DIEGO DE BREA predstavio se predstavom ' Sumrak bogova ' u izvedbi SMG-a iz Ljubljane, nastaloj prema scenariju Viscontijeva filma Schillingu su tek 34 godine, stidljiv je i introvertiran, ali " vjeruje u kazalište koje će uzdrmati svijet ".

Slovenski teatar u Zagrebu će ove godine predstavljati produkcija Slovenskog mladinskog gledališča iz Ljubljane Sumrak bogova, prerada filmskog klasika Luchina Viscontija, čiju režiju potpisuje Diego de Brea.

Festival svjetskoga kazališta supotpisao je prevlast dramskoga u suvremenom teatru, čemu su se od pozvanih umjetnika oduprli samo Diego de Brea i Árpád Schiling. Prvi se za Sumrak bogova u izvedbi Slovenskog mladinskog gledališča oslonio na scenarij za istoimeni film Luchina Viscontija, dok je drugi nadahnut mađarskim vijestima poveo kazališnu skupinu Krétakör u kolektivno izmišljeno ostvarenje.

Redatelj i scenograf je Slovenac Diego de Brea, a ulogu Švejka tumači Hrvoje Kečkeš.

Koprodukciju sa slovenskom Dramom po Marloweu Edward II režirao je sve zanimljiviji slovenski redatelj Diego de Brea, a posebno su zanimanje i publike i kritike izazvale predstave Volksbühne iz Berlina Pablo u plusfilijali jednog od najtraženijih europskih redatelja Renea Pollescha te Eraritjaritjaka/Muzej fraza švicarskoga Theatre Vidy iz Lausanne, u režiji još jednog imena koje, ako ga već ne znate, treba zapamtiti, Heinera Goebbelsa.

De Brea, u svom poznatom poigravanju crnom, bijelom i crvenom bojom Shakespeareovu je krv ništa čudno iskoristio kao provodni motiv produkcije čiju kostimografiju potpisuje dobro nam znani Leo Kulaš, a u naslovnoj ulozi igra Jernej Šugman.

Poznati slovenski redatelj Diego de Brea baš nema sreće u Hrvatskoj.

Dok se s jedne strane de Brea u tekstu iz kazališne knjižice kritički osvrće na scenska pojednostavnjenja Othella te iznosi namjeru da analitički prodre u dramske likove i odnose, predstava donosi upravo suprotno: posve pojednostavnjene dramske odnose u kojima su lica toliko tipizirana da su zapravo svedena na puke ideje.

U posljednjem se prizoru na velikim videoprojekcijama izmjenjuju slike skulptura koje simbolički prikazuju tjelesnu i duhovnu ljubav i lica triju žena (Desdemone, Emilije, koju vrlo dobro, u pomaku ka groteski, igra Tanja Smoje i prostitutke Biance Anastazije Balaž Lečić koja u predstavi stalno nosi okvir za sliku predstavljajući na simboličkoj razini, kako kaže de Brea, »ogromnu požudu i civilizacijski princip u koji projekcija muškarca više ne može prodrijeti«: dakle, ona je dvodimenzionalna slika jer je takvom muškarci vide).

U odnosu Jaga prema Othellu de Brea je, uz razaranje identiteta zbog ljubomornog ega ugrožena gubljenjem pozicije, podcrtao i princip lakanovske žudnje, naznačivši i latentnu homoseksualnu žudnju koja do izražaja dolazi u mizanscenski zanimljivo postavljenim prizorima gdje protagonist i antagonist zrcale jedan drugoga: njihova se tijela isprepleću kao da su jedno.

Ne samo Čavajda nego i većina ostalih glumaca nositelja važnijih uloga imala je velikih problema s artikulacijom i razumljivošću, što prilično razočarava ukoliko u obzir uzmemo da je de Brea, uz pomoć dramaturginje Magdalene Lupi, Othella osmislio kao komornu dramu na velikoj sceni uglavnom praznoga prostora, s glumcima u prvom planu.