Oslanjajući se na naturalizam uprizorenja, povremeno i na ironijski odmak, mjestimice i na američki stil tzv. nevidljive režije, B. prepoznatljivo razvija nadrealističku dimenziju globalne koncepcije djela (fantastično, iracionalno, snoliko i podsvjesno kao opažajna realnost) često prevladavajući najčvršće kanone klasične naracije pa tako Anđeo uništenja (El ángel exterminador, 1962) nadrealističko svodi na jedan element (protagonisti ne mogu prijeći nevidljivu fizičku barijeru, izaći iz prostorije), Ljepotica dana (Belle de jour, 1967), nagrađena Zlatnim lavom u Veneciji potire granicu zamišljaja i stvarnosti, s (uvjetnom) pričom o ženi iz građanske obitelji koja vodi dvostruki život prostitutke, Diskretni šarm buržoazije (Le charme discret de la bourgeoisie, 1972, Oscar za najbolji film na stranom jeziku) pretežito je vizualizacija snova, Fantom slobode (Le fantôme de la liberté, 1974) ima slučaj kao bitnu motivacijsku komponentu razvoja radnje, a u redateljevu posljednjem filmu Taj mračni predmet žudnje (Cet obsur objet du désir, 1977) dvije glumice tumače isti lik.