Pišu ć i ovaj svojevrsni zakašnjeli obljetni č arski in memoriam Marijanu Matkovi ć u, piscu koji je o č ito prestao zanimati suvremene naraštaje, jer mu mjesta na pozornici, pa ni onoj kojoj je bio intendantom, ve ć dulje vrijeme nema zagušenoj kakva jest posvemašnjom zbrkom izme đ u tuma č enja baštine i globalisti č ki nastrojenih izvedbenih priklju č aka te zasigurno osobno pritisnuta ulaskom u ona životna desetlje ć a kada č ovjek po č ne sve intenzivnije u pamet dozivati svoje mladenaštvo, nužno se prisje ć am kako su se i moji maturantski dani (godina je 1980) okon č ali upravo organiziranim posjetom nekolicine nas iz Klasi č ne gimnazije (u to doba pretvorene u neku šuvarovsku smjesu srednje i strukovne škole za suradnike u kulturno-znanstvenim ustanovama) tadašnjem Zavodu za književnost i teatrologiju JAZU, kako bismo odali po č ast njegovu voditelju, velikom piscu Marijanu Matkovi ć u, i s njime poveli razgovor za TV-emisiju školskoga programa, razgovor na koji se naš sugovornik odazvao s gostoljubivoš ć u i vedrinom kakva krasi samo duhove koji iskreno vjeruju da su na svijet došli da nadahnu druge, prenesu im žar i nešto ostave i za vremena i za snage koje ć e do ć i poslije.