Njegov djed po ocu, osječki slikar, akvarelist Rudolf Turković, jedan iz kruga nastavljača slavne Waldingerove tradicije, s kraja devetnaestoga stoljeća, koji se između dva Svjetska rata javlja u Osijeku s Vladimirom Filakovcem, Petrom Orlićem, Rudolfom Marčićem, Elzom Rechnitz i drugima, a Oto Švajcer ga opisuje strogim i discipliniranim u izvedbi, koji je stekao temeljito znanje u crtanju i akvareliranju na Visokoj školi za naobrazbu profesora risanja u Budimu, pa se uglavnom i bavio tim disciplinama, a pejzaž i mrtva priroda su glavno polje njegova rada, bio je staloženi promatrač prirode i bilježio je njenu objektivnu pojavnost, dajući svojim slikama lirsku intonaciju, bio je razumljivi uzor svojem unuku, pa kako se priroda potrudila da dio slikarskih gena od Rudolfa proslijedi Hrvoju, mladi je Turković stao intenzivno slikati, i dobro mu je išlo.