Danas smo imali mini vrtić u kući, skupile se mi babe sa svojom dječurlijom kak je Nik najmlađi, samo gledam kaj me tek čeka u kojoj su fazi Lea i Tonček.I priča Lena kak ima problema sa Leom neće se kupati vrišti, bježi iz kupaone tak da ju uspije svakih par dana dobiti u kupaonu i to uz veliku predstavu.Ja prvo u šoku jer Nik obožava kupanje i problem mi ga je izvuči iz kade... no dobro krenule nas tri u analizu.Premala je da pokazuje strahove, nje joj se niš dogodilo tjekom kupanja, ali uporno ga pokušava izbijeći..... čitala sam da se bebe rađaju samo sa dva straha jedan je da se boje buke i strah od padanja, a da ostali su strahovi stečeni.Ja sam zaključila da je to prije demonstracija što može postiči svojim ponašanjem i kak je Lena svaki put popustila i Lea je pobjedila, dijete se naviklo, naravno one se ne slažu s menom... ni nemoraju.... I ja se puno toga bojim i borim se sa nekim strahovima svaki dan jer ne želim da Nik to vidi i za sada uspjevam bar mislim... Svaki strah ima svoj zašto i kako na nama je dal čemo ga ignorirati i ići linijom manjeg otpora i život organizirati po strahu ili se suočavati svaki dan s njim ili njima.Ja se strašno bojim oluja, mraka al Nik to nemora ni znati, ne ću mu to ni pokazati, mora imati svoja iskustva.... Malo sam ljuta na Lenu, ustvari puno, jako, jer je sebična strahovi joj dirigiraju način života i to prenosi na Leu, dijete nesmije se igrati oko drvenog broda na Bundeku ni u njemu jer se Lena boji ići po brodu, Lea ne zna kak je to voziti se u tramvaju jer se mama boji pa se kao i Lea boji mada se u njemu nikad nije vozila, mama se boji voziti po Sljemenskoj cesti pa je i Lei uskraćeno Sljeme... i ja se pun kufer toga bojim al idem zašto da zakinem Nika, i koliko puta me obljeva znoj, srce kuca ko da će iskočiti i sama sebi govorim: " možeš ti to još samo malo.... sve bu redu.. "..... i tako iz dana u dan... Baš sam ljuta na nju