Na dočeku Nove godine 1964. u ateljeu svog prijatelja, nekog grčkog slikara, Gombrowicz s velikim zanimanjem zamjećuje ruke sjevernjačke omladine: odmah sam postao svjestan njene prikovanosti za vlastite ruke, ruke su bile najjače, upravo one su ispunjavale sobu, zbijajući se ili razmičući se, jake, čiste ruke, pažljivo podsječenih noktiju, civilizirane. (...) Gledaj kako su europski (na takvu Europu nisam naišao u Parizu), spokojni i slobodni, ni trunke šovinizma ili nacionalizma, široke perspektive u svjetskim razmjerima, tako je, to je bila najsuvremenija omladina kakvu sam imao prilike sresti. (...) Pokoljenje kao da nije ni od koga rođeno, bez roditeljâ, bez prošlosti, u praznom osim, jedino, što je stalno vezano za svoje ruke koje, doduše, više nisu ubijale, nego su bile zauzete grafikonima, računima, fabriciranjem, proizvodnjom.