»Neka se rede samo oni koji, pošto se sve razmotri, prema razboritom sudu vlastita biskupa ili mjerodavnog višeg poglavara, imaju cjelovitu vjeru, koji vođeni ispravnom nakanom, imaju potrebno znanje, uživaju dobar glas, besprijekorna su ponašanja i prokušanih vrlina te imaju druge tjelesne i duševne osobine primjerene redu koji treba da prime«, piše Zakonik crkvenoga prava u broju 1029, te u brojevima 1040 i 1041 nabraja da su »nepravilni za primanje redova: onaj koji boluje od bilo kojeg oblika ludila ili druge duševne bolesti zbog koje se prosuđuje, nakon savjetovanja sa stručnjacima, da je neprikladan za pravilno vršenje službe; onaj koji je počinio kažnjivo djelo otpada, krivovjerja ili raskola; onaj koji je pokušao sklopiti makar i samo svjetovnu ženidbu, bilo da je sam ženidbenom vezom ili svetim redom ili javnim doživotnim zavjetom čistoće spriječen sklopiti ženidbu, bilo da to pokuša sa ženom koja je u valjanoj ženidbi ili je vezana istim zavjetom; onaj koji je počinio hotimično ubojstvo ili obavljao pobačaj, ako je došlo do učinka, i svi koji su u tome djelatno surađivali; onaj koji je teško i namjerno osakatio samog sebe ili drugoga ili je pokušao sebi oduzeti život; onaj koji je izvršio čin reda pridržan onima koji su u redu episkopata ili prezbiterata«; a u broju 1042 ističe da su »jednostavno spriječeni za primanje redova: onaj koji je oženjen, osim ako je zakonito određen za trajni đakonat; onaj koji vrši službu ili upravu zabranjenu klericima; novokrštenik, osim ako je prema ordinarijevu sudu dovoljno prokušan«.