Jednoga dana došli su Stanimirović, Dokmanović i Hadžić.

Riječani su pametno i kupovali, odličnom Pešiću (88. godište) na golu je pridodan iskusni Dokmanović iz Crikvenice, dok je na crtu doveden Horvat, također donedavni igrač Crikvenice.

Recenzenti izdanja su Borislav Pavlovski i Krešimir Nemec, urednici Ljubo Stefanović i Anita Šikić, a autori fotografija Ranko Dokmanović i Hrvoje Pende.

Žrtve su izjavile da su ih dr. Vojislav Stanimirović, Slavko Dokmanović i Goran Hadžić (slijeva nadesno) pljuvali i ponižavali

U takvom naizgled kolorističkom redukcionizmu, Maksimilijan Peč, Viktor Hreljanović, Ervin Debeuc, Borislav Ostojić, Mladen Batory, Ante Škrobonja, Istog Žorž Duško, Ljiljana Sundać Zuanni, Krešimir Pavić, Andrea Zuanni, Ranko Dokmanović, Egon Hreljanović, Rino Gropuzzo, Miljenko Marohnić, Rudolf Zambelli i Blagoj Marinski stvarali su žanrovski raznovrsno od dokumentarne i reportažne do umjetničke i eksperimentalne fotografije.

Taj spektakl, doduše, nije dugo potrajao, a po slomu fašističke Italije zaredali su politički spektakli drukčijeg ideološkog predznaka, da bi kazališni, glazbeno festivalski i filmsko festivalski život, te narodni običaji i fešte (maškare, zvončari itd.) sve do sredine sedamdesetih, odnosno do prvih postkonceptualističkih slikarsko-akcionističkih performansa Zlatka Kutnjaka i njegovih prijatelja iz Kastavskog kruga i oko njega (umjetnički fotograf Ranko Dokmanović, grafičar Josip Butković, kipar Žarko Violić, ekološki osviješteni intelektualci i inicijatori angažiranih akcija Marijan Vejvoda i Miodrag Milošević, te njihovi suradnici iz umjetničkih i izvanumjetničkih krugova) bili dominantne prakse, kroz cijele šezdesete i dobar dio sedamdesetih godina (sve do Kutnjakova povratka sa studija u Zagrebu i do nastupa riječkih protagonista punk rocka potkraj sedamdesetih i ranih osamdesetih: Paraf, Termiti, Grč i plejada drugih, među kojima istaknuta mjesta zauzimaju performerske osobnosti poput Predraga Kraljevića Kralja, Damira Martinovića Mrleta, Zorana Prodanovića Prlje, Zorana Štajduhara Zoffa).

Zaključci s toga skupa trebali su biti predstavljeni velikom skupu. Donesena je odluka o osnivanju Srpskoga nacionalnog vijeća (SNV), u čiji sastav su ušli: Jovan Rašković, Milan Babić (predsjednik Skupštine općine Knin), David Rastović (predsjednik Skupštine općine Donji Lapac), Slavko Dokmanović (predsjednik Skupštine općine Vukovar), Velibor Matijašević (predsjednik Skupštine općine Glina), Simo Rajšić (predsjednik Skupštine općine Dvor na Uni), Mile Dakić (predsjednik JSDS-a), Vojislav Lukić, jerej Savo Bosanac (predstavnik Srpske pravoslavne crkve), kao i zastupnici SDS-a u Hrvatskom saboru: Jovan Opačić, Dušan Zelenbaba, Radoslav Tanjga, Ratko Ličina i Dušan Ergarac (Barić).

Dokmanović je oštar u zapažanju, duhovit u interpretaciji, nekonvencionalan u odabiru izreza, dok će u ' naručenoj fotografiji ' ilustrirati klasičnu zanatsku perfekciju. ' (Dr. Vanda Ekl, Vjesnik 13. rujna 1977.)

Njemu su na sastanku u Vukovaru 20. studenoga 1991. godine Hadžić, Dokmanović i Arkan spočitavali jer je spašavao ustaše ratne zločince iz Veleprometa.

Prema tom svjedočenju jasno je vidljivo da su i Hadžić i Dokmanović i Arkan bili odlučili da bolesnici, civili, iz vukovarske bolnice budu likvidirani.

Ta hrabra Hercegovka prošla je ono što nisam mislila da ljudsko biće može proživjeti, a kasnije mi je rekla: Samo zahvaljujući Bogu i hercegovačkoj krvi A prozvala ih je imenom i prezimenom: PERO KRTINIĆ, SLAĐANA KORDA, DRAGUTIN HAJDO, CURNIĆ, TOPOLA, ŽMIGO, ILIJA MACURA, LANČUŽANIN, MILIĆ, VOJISLAV STANIMIROVIĆ, DOKMANOVIĆ, HADŽIĆ...

Gđa Ružica izravno, jasno i glasno proziva Srbočetnika Vojislava Stanimirovića, koji ju je pljuvao i psovao govoreći: Ovo je sveto srpsko tlo, a s njim su bili Dokmanović i Hadžić i nisu pljuvali samo nju...

Optužen za agresiju Srbije na Hrvatsku, s dokazanim zločinima, Milošević je pod sumnjivim okolnostima, osvanuo mrtav u zatvoru suda u Haagu, baš kao i Slavko Dokmanović, okupacijski gradonačelnik Vukovara, dva dana prije čitanja optužujuće presude.

Drvenu kuću upravitelja pilane i radničku zgradu kupuje bosiljevački blagajnik Milan Dokmanović.

Temeljno pak zanimanje birali su u prirodno-tehničkim (Peč, Pavić, Batory, Škrobonja, Zuanni, Gropuzzo, Marohnić, Zambelli), društvenim (Sundać, Zuanni, Marinski) i humanističkim (Ostojić, Dokmanović) usmjerenjima ili u balansu životnih okolnosti i vlastitih interesa (V.

Autori poslijeratne generacije kojima fotografija postaje glavni poziv, opredijelili su se za samostalan profesionalni rad (Dokmanović, Gropuzzo, E.

Nakon filmova o djelovanju Međunarodnog kaznenog suda i rezultatima koje je postigao govorio je Christopher Fry, voditelj Ureda u Zagrebu i savjetnica ureda Klara Dokmanović.

DOKMANOVIĆ, MILAN, (Miloš), rođen 2.03.1956. god. u Donjem Sjeničaku, Karlovac, Srbin, od kolovoza 1991. god. radi u policiji tzv. RSK, SUP Vojnić.

Borislav Bogunović, ministar policije tzv. Republike Srpske Krajine 1991. godine, svjedočio je da je 19. studenoga te godine održan sastanak tzv. vlade u prostorijama " Veleprometa ", na kojem su bili Goran Hadžić, Slavko Dokmanović, Milorad Samoborac, Željko Ražnatović Arkan (kao Hadžićeva pratnja) i drugi, te da je tada čuo da zarobljenike odvoze u Šid, Srijemsku Mitrovicu ili Begejce, gdje će biti ispitani.

Broncom su nagrađeni Josip Gnječ za jedrenjak, Branimir Šoić za štilac, Mili Šantić za pulaku dubrovačku i koku dubrovačku, Željko Fredotović za gajetu falkušu i gajetu, Toni Kursar i Bogoljub Dokmanović za trabakul, Toni Miknić za rapsku lađu te Alcide Jardas za braceru.

Za klub je do sada registrirano oko 20 - tak igrača i to: Stevo Špoljarić, Vladimir Bezjak, Stjepan Šarkanj, Pejica Gavranović, Đorđe Đorđević, Branko Dokmanović, Luka Markovinović, Siniša Majerović, Niko Bijelić, Mirko Bazić, Marijan Žiher, Fabijan Zovkić, Josip Gavranović, Milan Gavranović, Mirko Stanišić, Željko Oršolić, Milenko Vučković, Ivan Hajdinjak i Željko Cerjanec.

Hadžić je jedini živi svjedok čuvenog sastanka u Vukovaru 20 studenoga 1991. godine kada su on, Slavko Dokmanović i Arkan odlučili o likvidaciji civila na Ovčari.

Onoj nekolicini koje se sumnjičilo za najteže zločine ili nikada nije suđeno, ili nikada nisu dočekali pravomoćnu presudu, kao primjerice Milošević ili, ako govorimo o samom Vukovaru, Dokmanović.

Nekako mi naime ne ide pod kapu da bi Merčep u funkciji sekretara Sekretarijata za NO SO Vukovar sam ni od koga potican i ohrabren došao na ideju da kao predsjednik HDZ-a, pored legalnih organa vlasti, preuzme stvarnu vlast u gradu, o čemu najbolju sliku daju dva pisma koja su u ožujku i travnju 1991., dakle prije bilo kakvih, a pogotovo oružanih sukoba, predsjednik SO Vukovar, S Dokmanović i predsjednik IV SO Vukovar, S Lovrenčić, zajednički uputili Tuđmanu, ali i predsjedništvu SFRJ, moleći pomoć radi straha od mogućih međunacionalnih sukoba u gradu.

DOKMANOVIĆ, NIKOLA, (Ilija), zvani Remo, rođen 4.04.1951. god. u Ogulinu, Srbin, u drugoj polovici rujna 1991. god. u Plaškom, općina Ogulin, preuzeo ulogu predsjednika Izvršnog odbora novoosnovane Općine Plaški, sa ciljem da taj dio teritorija RH otcijepi radi stvaranja tzv. SAO Krajine i onemogući funkcioniranje legalno izabrane hrvatske vlasti.

Jebate, kad se sjetim onog sendviča ti u sredini, iznad tebe Dokmanović, ispod tebe Hadžić (il možda obrnuto, puno je godina prošlo pa se više ne sjećam redosljeda, al ko danas jasno vidim da si upravo ti bio u sredini) srce mi zaigra od uzbuđenja.

Recenzije potpisuju Denis Vizintin i Ivan Zupanc, naslovnicu je izradio i knjigu grafički oblikovao Marijan Vitulić, a autori fotografija su Ranko Dokmanović, Dubravko Milotić, Ivan Milotić i Ivan Zupanc.

Početkom 1968., Kaj je (kao časopis za kulturu i prosvjetu) nastao inicijativom kajkavskih pjesnika među kojima su, uz prvog i dugogodišnjeg glavnog i odgovornog urednika Stjepana Draganića, osnivačima bili Anđela Vokaun Dokmanović, Fran Koncelak, Melita Runje i Benedikt Tumpa.

Bivši gradonačelnik okupiranog Vukovara Slavko Dokmanović svoju presudu za pokolj na Ovčari nije dočekao jer je preminuo u haaškom pritvoru još 1998. godine.

Na posebno suptilan način Ranko Dokmanović oslikava život, zaustavlja ga u trenutku, pokazuje u izrazu misli i osjećaja.