Sjediš u stanu.. koji nije tvoj, samo ga čuvaš, jer tvoj stan je previše izložen i već oštećen sjediš u tom jednom gradu koji si zavolio i počeo smatrati svojim, pa ga tvrdoglavo ne napuštaš koji je.. dovoljno blizu tom gradu heroju, koji je bio simbol otpora... i spavaš obučen, a na podu, jer ne znaš kad će avioni da ideš u sklonište na ostale uzbune ne reagiraš, jer ih jednostavno ima previše, danima već, mjesecima ruksak je spreman u predsoblju pored vrata.. a u njemu nešto malo rezervnog donjeg veša, neki prevažni dokumenti i nešto malo slika.. kao jedina spojka što te povezuje da si imao život prije ovoga.. u ruksaku je i kutija čokolino dječje hrane, flaširana voda, rezervna bočica, duda varalica i nekoliko pelena sjediš u tom stanu, slušaš tutnjavu granata.. brojiš VBR rakete i ne možeš ništa i.. štrikaš neku vestu, a pletivo se sastoji od tri boje, čini ga tanki crveni konac, malo deblje klupko neke plave boje, i napokon crna, nešto kao vuna.. no sve je suviše tanko, a štrikaće igle malkoc predebele, pogotovo za početnicu kao ja.. jer ne znam štrikati, ali učim... preko obrazovnog programa beogradske televizije.. i dok gledaš one užasne slike, njihove pobjede štrikaš po naputku.. i učiš pravo - krivo, učiš kako nanizati očicu, kako previše ne zategnuti niti na prstu i ne olabaviti na štrikaćoj igli.. i pleteš tu vestu i ne zamaraš se detaljima i odbrojavanjem.. očica za mjesto gdje će doći rukav.. gdje dođe otvor za glavu bit će ionako ravna.. i nikada je nećeš obući jer je početnička, ispletena sa tri niti... i tugom, strahom, suzama i očajem