Posložila sam sve (tek unazad nekoliko godina).. gotovo pa po svojoj mjeri i uživam u postignuću koje nekada nije bilo moguće ali sada je dobro, napravila sam grešku jednu, priznajem.. koja se protezala na skoro 20 - godišnju obavezu, ali sam je odradila pošteno, predano, skroz romantičarski usanjano i smjerno.. kako i treba i ko kaže drugačije jednostavno laže e sad da li je to na kraju ispala greška zbog moje naivnosti, i jel bilo pri tome nevinosti khm uglavnom onako smrtno zaljubljena trudila sam se iskreno, svi srcem i pokušala smjerno shvatiti i prihvatiti i primijeniti sve... što se od mene očekivalo, pa i više od toga slušala savjet svoje majke, koja ionako misli da je za uspjeh svakog braka nužna moja briga o tome gdje su njegove čarape i gaće i da li je jeo i pokušala pogoditi pravi omjer tajnih sastojaka, nikad otkriven od strane njegove majke da svaki ručak ispadne upravo kako njen sin voli i da (o moj bože, kako mi je to promaklo).. nema prašine.. ni na gornjoj strani ormara.. ali na kraju ipak je nešto u svemu tome nedostajalo a za sreću je potrebno tako malo.. jel? jer ubrzo ja sam smatrala da se trudim preko svake mjere. a on je mislio, (iako u to mislio nikada nisam bila sigurna), da je njegova ljubav dovoljno očitovana time što se na vrijeme vraćao kući i što nije išao sa prijateljima van.. a i novac je uredno pristizao... a onda je došao jedan 8. mart.. kad opet nisam dobila cvijet i kad se meni više nije brinulo, gdje je njegov donji veš (u he donjoj ladici gdje eno stoji već zadnjih X - godina) kakva je to idealna juhica (povrtna od svježeg grincajga, sa placa, sa gris knedlima) i ima li prašine na vrhu ormara (ko će se dovraga penjati na dva metra da provjeri) i da li on dolazi na vrijeme doma.. (nije fer, ali poželjela sam da više ni ne dođe) i tako je taj dio priče završio a sada... dobivam nekoliko cvjetova na taj dan, pa čak i rukoljub uz instant poziv na ples, jer svira naša stvar niko ne očekuje ručak, a ako je skuhah.. sve je garnirano zahvalama, pusama i pohvalama uz stvarno obećanje da je sljedeći njegov.. kod njega riječi... da me se upravo takvu kakva jesam čekalo predugo oslobođenost da se brinem o svjetski važnim pitanjima.. veš, prašina i ine ozbiljnosti, spoznaju da je sasvim dobro kad se dogovorimo za susret, kavu, vikend uz nekoliko dnevnih razgaljujućih sms-a da je sve savršeno u ovoj nesavršenosti koja obiluje šarmiranjem, pažnjom, malim iznenađenjima, smijehom i veseljem.. i zato jako volim ovakav Dan žena jer ja to sve napokon mogu.. i Hvala im, od srca svim tim divnim požrtvovanim ženama sa vizijom što su mi to omogućile

Inspiracija, kao i neprijatelj, nikada ne spava, ali... svi ti šareni papiri, ispisani u gluho doba noći... prožeti nadanjima, nježnošću, milovanjima,... spremljeni su, skupa sa slikama jedne male, dugokose curice u najkrivljenoj kotulici u dalekom nam (i prijateljskom?) Dojčlandu... u donjoj ladici nahtkasla...

Ovaj put popuštam, palim svjetlo, kemijska i papir su u donjoj ladici noćnog ormarića.

Novine će sigurno iskopati da je taj klinac neobično robusnog rasta i izgleda kao da ima barem dvadeset - dvadeset dvije, da doma u svom ormaru u donjoj ladici skriva bokser, nunčake i šal s grbom kojemu je prvo polje bijelo

Dok sam jela okrajke pice i razmišljala kako ću se i sutra obući nesukladno vremenskim prilikama, sjetila sam se da mi u donjoj ladici u regalu stoji vibrator i skuplja prašinu iza čovječe ne ljuti se, monopolija i ostalih društvenih igara.

Ja naprosto nemam potrebu nekom, tko je već u donjoj ladici života mijenjati sliku svijeta, nek ode s mirom.

Branitelja je 91. bilo skoro 10 puta manje nego što ih je u registru, al su svi danas junačine s medaljama i spomenicama, dok ju moj stari drži u nekoj donjoj ladici i ne priča o tome nikada.