Godina dana od stupanja na snagu Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama o dodatnom znaku raspoznavanja navršava se 14. siječnja.

Pri tome je redovito u zakonodavstvu tih država primjenjivana međunarodna regulativa, za zaštitu od ratnih opasnosti Ženevska konvencija o zaštiti civilnih žrtava rata, odnosno VI. glava II. dopunskog protokola uz Ženevske konvencije, a u području mirnodopskih nesreća (prirodne nepogode i tehnološke nesreće) primjenjuju se odredbe međunarodnih konvencija (na razini Europske unije, Svjetske organizacije rada, Svjetske zdravstvene organizacije, Međunarodne organizacije civilne zaštite - agencije Ujedinjenih naroda) i drugih organizacija koje se bave zaštitom u industrijskim pogonima i akcidentima na takvim objektima.

Stanimiru Avramoviću je stavljeno na teret da je, zajedno sa ostalim optuženicima, nakon okupacije Vukovara 18. studenoga 1991. godine, od strane tzv. JNA i njoj pridruženih paravojnih postrojbi, kao pripadnik tih postrojbi, prilikom odvođenja zarobljenih pripadnika ZNG i civila iz vukovarske bolnice i drugih dijelova grada, a koji su prethodno istjerani iz svojih domova i skloništa u sabirni centar skladišta " Velepromet " u Vukovaru, u kojem je vršeno razdvajanje građana po nacionalnoj osnovi, pri čemu im je oduziman novac, zlato i druge osobne stvari, gdje su fizički maltretirani na razne načine, a veliki broj osoba i ubijen, te ostale zarobljenike i civile odvodio u zarobljeničke logore u SR Jugoslaviju - Stajićevo i Sremska Mitrovica, postupajući protivno čl. 3., 27., 31. i 33. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine, u svezi s čl. 4. II Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije, kojom je zabranjeno nečovječno postupanje, nasilje protiv života i tijela, osobito ubojstva, okrutno postupanje i mučenje, povrede osobnog dostojanstva, osobito uvredljivi i ponižavajući postupci, zastrašivanje, tjelesna prinuda da bi se dobila obavještenja, pljačka i druge represalije prema osobama koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima, uključujući i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe onesposobljene za borbu iz bilo kojih razloga, pa je tako

Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtva nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), izvršio ubojstvo ranjenog a potom zarobljenog Marijana Pleteša, pripadnika 130. brigade HV.

Vijeće u citiranoj presudi smatra da je ratni zločin počinjen propuštanjem (nečinjenjem) " izričito reguliran međunarodnim kaznenim pravom i to Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, sa pripadajućim dopunskim protokolima iz 1977. godine " 2, stoga obrazlažući oslobađajuću presudu analizira odredbu čl. 86 Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije u odnosu na postupanje oba optuženika.

K-DO-5/06, od 29. prosinca 2006., precizirane dana 09. lipnja 2009., tereti da je 20. studenoga 1991. godine, u Vukovaru, nakon okupacije Borova naselja, na raskrižju ulica Karla Marxa i Borovske ceste, na prostoru između caffe bara " Lion ", nakon što su pripadnici tzv. JNA i paravojnih postrojbi doveli i držali oko stotinu zarobljenih civilnih osoba i grupi od oko petnaest muških osoba naredili da legnu potrbuške na tlo, jedan pored drugog, s rukama na potiljku, što su ovi u strahu i učinili, među kojima se nalazio i Tomislav Kovačić, optuženik kao pripadnik paravojnih postrojbi, protivno odredbi čl. 3. st. 2. točkama a i c Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine i čl. 51. st. 2. i 6. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih skoba (Protokol I), prišao s leđa Tomislavu Kovačiću i iz puške ispalio hitac u smjeru njegove glave, ali je Tomislav Kovačić u tom trenutku pomaknuo glavu, pa ga je zrno okrznulo po tjemenu glave poslije čega ga je oblila krv, zadavši mu time tjelesnu ozljedu (laku) razdernu ranu tjemena glave,

U optužnici se navodi da su optuženi na poljoprivrednom dobru Ovčara, kod Vukovara, u Republici Hrvatskoj, kao pripadnici Teritorijalne obrane Vukovara koja je bila u sastavu tadašnje JNA, odnosno dobrovoljačkog odreda Leva supoderica, u vremenu od 20. studenog do 21. studenog 1991. godine, od popodnevnih do ranih jutarnjih sati, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, koji nije imao karakter oružanog sukoba, protivno članku 3 stavka 1 točke A i C i članka 4 stavka 1. 2 i 4 III Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima iz 1945. godine, ratificirane od strane Narodne Skupštine FNRJ 1950. godine i Dopunskog Protokola iz Ženevske konvencije iz 1977. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, organizirali i naredili, odnosno izvršili, prema pripadnicima oružanih snaga i drugim osobama koje spadaju u oružane snage, odnosno prate oružane snage iako neposredno ne ulaze u njihov sastav - ubojstva i nečovječna postupanja, kojima se vrijeđa osobno dostojanstvo 192 osobe i time, direktnim predumišljajem, lišili života i zakopali na poljoprivrednom dobru Ovčara, kod Vukovara.

Ivana Husnjaka, ostaje pitanje nije li Vijeće za ratne zločine preuranjeno zaključilo da je optuženik postupao sukladno odredbi 86. Dopunskog protokola I uz Ženevske konvencije, s obzirom na iskaz svjedoka Mirka Koića (zapovjednika A satnije II bataljuna 132. brigade HV " R ") dan u istrazi.

K-DO-2/02 od 24. travnja 2002. godine, izmijenjenoj na glavnoj raspravi od 23. siječnja 2008. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću teretilo je da je 08. listopada 1991. g. zajedno i u dogovoru sa Milanom Miloševićem, kao pripadnik " Udbinske čete " Teritorijalne obrane tzv. " SAO Krajine " i zajedno s pripadnicima bivše JNA, u vojnoj akciji čišćenja terena od hrvatskog pučanstva, na području sela Smoljanac, koju su provodili naoružani automatskim oružjem, ispred kuće br. 7 u selu Smoljanac zatekao civile Anu Bujadinović i Josipa Matovinu, protivno članku 3. i čl. 13. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. g. te čl. 13. Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, Protokol II, u namjeri da ih usmrti iz osobnog naoružanja ispalio više metaka, nanijevši Ani Bujadinović prostrijelne rane prsišta i Josipu Matovini prostrijelne rane prsišta, od kojih su oštećenici odmah preminuli, pa da su na taj način, dakle kršeći pravila međunarodnog prava, ubijali civilno stanovništvo i time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisan i kažnjiv po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZ RH).

Republika Hrvatska potpisnica je velikog broja Međunarodnih konvencija i dvostranih Sporazuma koji su na snazi, a tiču se zračnog prometa: Konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu, Chicago, 7. prosinca 1944. (NN 1/96), Konvencija o međunarodnom priznanju prava na zrakoplovu, Ženeva, 19. lipnja 1948. (NN 1/96), Zakon o ratifikaciji Konvencije o suzbijanju nezakonite otmice zrakoplova, Haag, 16. prosinca 1970. (NN 33/72, 4/94), Zakon o ratifikaciji Konvencije o suzbijanju nezakonitih akata uperenih protiv sigurnosti civilnog zrakoplovstva i Konvencija o suzbijanju nezakonitih akata uperenih protiv sigurnosti civilnog zrakoplovstva, Montreal, 23. rujna 1971. (NN 4/94), Uredba o ratifikaciji Konvencije kojom se dopunjuje Varšavska konvencija o izjednačavanju nekih pravila u međunarodnom zračnom prijevozu koji obavlja druga osoba a ne ugovorni prijevoznik, Guadalajara, 18. rujna 1961., Odluka o ratifikaciji Dopunskog protokola broj 1 o izmjeni Konvencije o izjednačavanju izvjesnih pravila o međunarodnom zračnom prijevozu potpisane u Varšavi 12. listopada 1929., Montreal, 25. rujna 1975., Odluka o ratifikaciji Dopunskog protokola broj 2 o izmjeni Konvencije o izjednačavanju izvjesnih pravila o međunarodnom zračnom prijevozu potpisane u Varšavi 12. listopada 1929., Montreal, 25. rujna 1975., razni protokoli o izmjeni Konvencije o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu koji se odnose na pojedine članke (članak 45., 48. a, 49. e, 50. a, 58. a i 61.

U presudi se navodi da su Orešković, Grandić i Norac u razdoblju od 14. do 18. listopada 1991. godine za vrijeme oružanog sukoba s JNA i paravojnim formacijama prekršili odredbe Ženevske konvencije i dopunskog protokola.

Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12.8. 1949., te Dopunskog protokola iz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba "

K-DO-62/01, od 15. siječnja 2001. optuženi su da su u vremenskom razdoblju od 1. studenoga do 17. prosinca 1991. godine, u Virovitici, tijekom oružanog sukoba oružanih snaga RH sa JNA i njoj pridruženih paravojnih formacija, u namjeri prinudnog dovođenja, mučenja i ubijanja civila, protivno čl. 4. st. 1. t. a II Dopunskog protokola iz 1997. I Ženevkse konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. I-opt.

Ljubanom Amidžićem i ostalim optuženicima u vremenskom razdoblju od kolovoza 1991. godine, tokom ratnih operacija vođenih protiv Republike Hvatske na privremeno okupiranim područjima tadašnje Općine Daruvar, kao pripadnik srpsko terorističkih oružanih formacija u okviru tzv. Srpske autonomne oblasti Zapadna Slavonija, u svojstvu zamjenika komandira čete oružanih formacija u Batinjanima izdavao naredbe njemu podčinjenima i nadzirao njihovo zločinačko djelovanje, pa su pripadnici njegove čete i druge neidentificirane osobe provodili svakodnevna policijska i vojna privođenja i zatvaranja civila te ranjavali i obijali vatrenim oružjem civilno stanovništvo i uništavali im imovinu, iako za to nije bilo nikakvog vojnog opravdanja, a što je sve u suprotnosti sa odredbama Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, čl. 3. Ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949. godine, kao i čl. 4., 13., i 14. 6. Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunsrodnih oružanih sukoba, tako da je u skladu s izdanim naredbama u okviru zajedničkog plana na području djelovanja njegove čete:

Međutim, države još uvijek mogu u svoje nacionalno zakonodavstvo uvesti građansku odgovornost za štetu, a prilikom prvog pregleda učinkovitosti Dopunskog protokola (pet godina nakon njegovog stupanja na snagu) procijeniti će se učinkovitost domaćih/nacionalnih režima građanske odgovornosti.

3. osoblja, objekata, uređaja, sanitetskog materijala i prijevoznih i prenosnih sredstava i materijala drugih hrvatskih dobrovoljnih društava za pomoć priznatih po Vladi Republike Hrvatske u smislu Art. 26 1. Ženevske konvencije odnosno Art. 81 1. Dopunskog Protokola,

Mile Letica tereti se da je dana 18. rujna 1991. godine, suprotno čl. 3., 13., 32., 33. i 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. godine i čl. 4. st. 1. i 2., čl. 13. i čl. 16. Dopunskog protokola II Ženevskih konvencija od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba od 8. lipnja 1977. godine, u svojstvu komandanta 2. odreda TO obrane Glina pripadnicima svog odreda zapovjedio snažnu minobacačku i puščanu paljbu po položajima vojnih i policijskih snaga RH u Šatornji, koja je tada i započela po položajima hrvatskih oružanih snaga u samom naselju kao i po civilnim objektima, znajući da u selu prebiva civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti i da postoji iznimna vjerojatnost da će takav napad izazvati razaranje kuća i gospodarskih zgrada, pa usprkos tome, iako je imao moć i ovlast zaustaviti takav napad, to nije učinio, već je njegovom provedbom pristao na takve posljedice, pa su tako zbog pretjeranog i neselektivnog minobacačkog napada razorene i razrušene sve kuće u selu Šatornja, a potom u razdoblju od 29. rujna do 03. listopada 1991. godine provodeći zapovijed komandanta Operativne grupe 1 generala Dušana Koturovića, s ciljem zauzimanja šireg područja Viduševca i izbijanja na rijeku Kupu, pripadnicima svog odreda zapovjedio snažnu minobacačku i puščanu paljbu i pješački napad na položaje vojnih i policijskih snaga RH u Donjem i Gornjem Selkovcu, koja paljba i napad su tada doista i započeli po položajima hrvatskih oružanih snaga u navedenim selima kao i po civilnim objektima, znajući da u tim selima prebiva civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti i da postoji iznimna vjerojatnost da će takav napad izazvati nepotrebnu pogiblju i bijeg tih civila u smjerovima napadanih djelovanja, kao i razaranje kuća i gospodarskih zgrada, pa usprkos tome, iako je imao moć i ovlast zaustaviti takav napad, to nije učinio, već je njegovom provedbom pristao na takve posljedice, pa je tako zbog pretjeranog i neselektivnog minobacačkog i pješačkog napada na području Donjeg i Gornjeg Selkovca smrtno stradao civil Franjo Sučec te su razrušene i spaljene sve kuće,

Petru Mamuli se stavlja na teret da je tijekom kolovoza i rujna 1991. godine, u Belom Manastiru, Batini i Kneževim Vinogradima, kao sudionik oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavno-pravnog poretka RH, protivno odredbama čl. 3. st. 1. t. a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, te odredbama čl. 4. st. 2. t. a) i čl. 13. st. 2. Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), sudjelovao u zastrašivanju, te okrutnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju civilnih stanovnika Baranje nesrpske nacionalnosti pa da je tako: - početkom rujna 1991. godine, u podrumu SUP Beli Manastir, gdje su bili zatočeni uhićeni Hrvati, izveo više osoba iz ćelije, odveo u posebnu prostoriju i tamo tukao Pavu Zemljaka, pucao pored njega iz puške, - dana 9. rujna 1991. godine u štabu TO u Batini ispitivao nezakonito uhićenog katoličkog svećenika Antuna Kneževića, tukao ga rukama po glavi, pucao mu iz pištolja pored glave, odvezao ga u Kneževe Vinograde, usput mu prijeteći ubojstvom, oduzeo mu ručni sat, u koji je pucao, te pored lijevog uha oštećenika ispalio jedan metak iz pištolja pa je uslijed detonacije oštećeniku pukao bubnjić, oštećenik je pao na pod, nakon čega su prišli pripadnici TO Kneževi Vinogradi i tukli ga nogama, a nakon premlaćivanja optuženik je odvezao oštećenika u SUP Beli Manastir, na portirnici ga tjerao da stane uz pult dežurnog te rašiori noge pa ga je nogom udario u genitalije i potom ga predao u zatvor, da je na taj način kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu i nanosio mu velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, pa je time počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Sukladno odredbama Dopunskog Protokola I, u ratu se uz znak Crvenog križa, zaštita, nadgledanje i sprečavanje zlouporabe primjenjuje identično i na karakteristične distinktivne signale (svjetlosni signali, radio signali i sredstva elektronske signalizacije).

Pri tome se pod pojmom civil podrazumijevaju osobe koje ne sudjeluju u oružanom sukobu, kako to proizlazi iz Dopunskog protokola I koji isključuje iz pojma civil ratne zarobljenike i pripadnike neprijateljskih oružanih snaga, a u slučaju nedoumice osoba se smatra civilom.

Natjecanje se je provodilo na šest radilišta, a obuhvaćali su znanje iz povijesti i pokreta Crvenog križa, upotrebe znaka, Žensvskih konvencija i Dopunskog protokola, prava čovjeka i djeteta, te znanja i vještina u pružanju prve pomoći.

Cilj ove radionice bio je razmjena informacija i iskustava različitih regija o razvoju i primjeni nacionalnih regulatornih instrumenata koji uređuju pitanja odgovornosti i naknade štete nanesene okolišu ili biološkoj raznolikosti, kao i pregled o tome što je potrebno u izgradnji kapaciteta za provedbu Nagoya - Kuala Lumpur dopunskog protokola.

U svakom slučaju je trebalo imati u vidu odredbe Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. kolovoza 1949. (Protokol I. i Protokol II.) kojima se " ratni zločin " definira ili određuje, ispunjenjem uvjeta: da postoji međunarodni " oružani sukob u kojem se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije i protiv rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoopredjeljenje, potvrđenim Poveljom Ujedinjenih naroda i Deklaracijom o principima međunarodnog prava ".

Skupina se dogovorila da radi na pravno obvezujućem instrumentu u obliku dopunskog protokola uz stav da će krajnja odluka biti donesena samo od strane sastanka Stranaka Protokola (COP-MOP-a).

Nadalje, donesen je nacrt teksta Dopunskog protokola o odgovornosti i naknadi štete uz Protokol o biološkoj sigurnosti.

Dopunskog protokola II (nemeđunarodni oružani sukob) od 8. lipnja 1977. godine.

Za taj su ratni zločin 1994. godine u odsutnosti osuđena sedmorica Srba, pripadnika četničkih formacija, zbog kršenja Dopunskog protokola Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. g. i zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba u vrijeme oružanog sukoba.

« Visoke će stranke ugovornice, također u vrijeme mira, uz pomoć nacionalnih društava Crvenog križa, obučiti kvalificirano osoblje kako bi olakšale primjenu Konvencija i ovoga Protokola. »(članak 6. Dopunskog protokola I.)

Odvjetnik Domagoj Rupčić u završnom govoru pozivao se na odredbe Ženevskih konvencija i Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije.

Milan Macakanja kao pripadnik TO, zajedno sa Milom Jajićem, komandirom Civilne zaštite, u tijeku oružane pobune srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka RH, nakon što je TO Tenje, uz pomoć JNA okupirala područje mjesta Tenja, te s oformljenom Milicijom preuzela vlast nad tim područjem, protivno odredbi čl. 4. st. 1. i 2. točka a i g Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), ostvarujući zajedničku odluku da se u odnosu na sve pripadnike nesrpskog stanovništva na okupiranom području Tenje primjenjuju svi oblici nasilja, postupali protivno odredbama Konvencije.