prošetate li ulicama mjesta vidit cete da nema ama bas niti jednog otvorenog prozora, bilo ljeto bila bura, bio raj bio pakao, prozori su uvijek zatvoreni, ljudi kao da se boje dana, tek poneki ribar izviri tu i tamo, stara Kate redovito u podne hrani mačke na taraci, Stanko i Frano smišljaju novi scenarij na mulu i pucaju petarde dok stari Dundo Toni na ulici traži dostojnog protivnika za tresetu, danas nije imao sreće što ne ubija u njemu onaj pobjednički duh, osjeća se kao pobjednik i lagano šetajući odlazi u svoje odaje, mrak ovdje pada jako brzo, jedini dan kada susjede možete vidjeti blizu je svakog prvog u mjesecu kad stiže stari Tonći sa svojom " Pilom ", kako je on voli nazivati, to je inače mala stara poštarska brodica, hvata nekih pola čvora, od obale do otoka mu treba 2 ipo dana ali on se, kako kaže, osjeća kao čovjek sa misijom, on donosi svjetlo na otok, pisma, penzije, novine pa i hranu, dundo Pero dobacuje, " Tonći, ti si naša struja, ne treba nama onaj enternet ", duvan, šibice, novine, kafu, udice, paštete, svijeće, ulje, sol, šećer... eh što se sve može nać kod dunda Tonćija, pa čak ponekad i baterija viška, dundo Tonći odlazi, mjesto se vraća u prvobitno stanje, svatko svojoj jazbini, opet mrak, opet jutro, opet mrak, opet jutro, jedina stvar u selu koja na sebi ima bar pinkicu neke svijetle i sretne boje jest staro kazaliste, sagradjeno na otoku davne 41 ' dok je još imao 700 stanovnika...