Slažu sa sa zahtjevima za poboljšanje državnopravnog položaja Hrvatske i podržavaju hrvatski zahtjev za priključenje Dalmacije Banskoj Hrvatskoj.

Tako je pojam južnih Slavena pokrivao više država, što se pokazalo vrlo osjetljivim problemom i izvorom različitih zahtjeva za revizijom državnopravnog poretka.

No, doba savezništva dvaju naroda nije preživjelo promjenu državnopravnog okvira.

Njegovim stupanjem na snagu su definirane ne samo nove odrednice državnopravnog i socijalno-političkog života Republike Hrvatske, već je njime stvoren i pravni temelj za ostvarivanje prava na samoodređenje hrvatskog naroda i uspostavu suverene i samostalne Republike Hrvatske.

Početkom devedesetih godina, zaokupljene međusobnim optužbama, hrvatske opozicijske stranke nisu više bile u stanju poduzeti nikakvu ozbiljnu političku akciju s ciljem promjene državnopravnog položaja Hrvatske.

S istim podacima fond je prikazan u publikaciji Arhivski fondovi i zbirke u arhivima i arhivskim odjelima u SRH iz 1984. U Pregledu arhivskih fondova i zbirki RH iz 2006. fondu je priključeno i gradivo Riječke kvesture iz razdoblja riječkog državnopravnog provizorija 1918 - 1924, koje se do tada nalazilo u fondovima Javna sigurnost Rijeka (HR-DARI-53) i Privremene vlade u Rijeci (HR-DARI-3).

To je prva javna naznaka da bi vlast u Beogradu bila spremna jednom zasvagda i trajno riješiti temeljni problem svojega državnopravnog i političkog identiteta, ali i statusa u međunarodnoj zajednici, nakon što je Međunarodni sud pravde u Haagu jednoznačno procijenio da proglašenje nezavisnosti Kosova nije narušilo pravila međunarodnog prava.

Monarhizam se također ponekad vezuje i uz nacionalističku ideologiju, odnosno zamisao prema kojoj upravo nasljedni monarh predstavlja simbol državnopravnog kontinuiteta, odnosno nacionalnog identiteta koji bi trebao dati legitimitet nacionalnoj državi.

S državnopravnog stajališta osobito je značenje Sabora hrvatskoga plemstva održanoga u Cetinu 1527. godine.

Ima li u hrvatskoj političkoj glavi neke fantazije da barem imaginiramo, kakva bi nam se ponovna bruka mogla dogoditi potonemo li kao politički subjekt u katastrofalnom brodolomu na mračno dno stvarnosti nekakve protuprirodne zapadnobalkanske asocijacije, sa svim popratnim elementima političkog i državnopravnog bankrota.

Temeljni cilj oživotvorenja suvereniteta hrvatskog naroda je bio, da se afirmacijom vlastita državnopravnog entiteta i nacionalnog identiteta spasi od permanentnoga etničkog potiskivanja, od supremacije i majorizacije, od teritorijalne rekompenscije arivističke bošnjačke nacije za gubitak prostora u velikosrpskoj agresiji.

Nasuprot tomu su oni kojima je bilo stalo ne toliko do pučkog i narodnog slavenskoga identiteta Hrvata, nego do državnopravnog i nacionalnoga, rado prihvaćali vijesti o kasnijoj posebnoj doseobi Hrvata i uspostavi njihove vlasti (Vjekoslav Klaić).

S cementiranjem hrvatskog državnopravnog položaja Ugarsko-Hrvatskom nagodbom 1868. snažan uzlet dobiva Stranka prava kao najjasniji izraz hrvatske frustracije političkim sustavom koji trojedinici uskraćuje blagostanje napretka i sreće, pri čemu Stračevićevi i Kvaternikovi programski spisi jasno daju sliku istovremene snage, ali i slabosti pravaškog pokreta.

Ta su pitanja sljedeća: Jesu li zaista postojale hrvatske kneževine u VII st.?; Koji je bio stvarni položaj Hrvatske u hrvatsko-ugarskoj opersonalnoj uniji?; Kakva je bila stvarna definicija hrvatskog državnopravnog položaja za trajanja Hrvatsko-ugarske nagodbe?; Je li Hrvatski sabor koji je 29. listopada 1918. donio Odluku o raskidu državnopravnih odnosa Hrvatske s Austrougarskom mogao uopće sankcionirati odluku o ujedinjenju Države SHS s Kraljevinom Srbijom 1. XII. 1918.?; Kako bilo da bilo najveći dio materijala Izvorišnih osnova i danas ostaje kakav je bio u trenutku usvajanja Božićnog Ustava.

Za ocjenu državnopravnog odnosa sredovječne Hrvatske prema Ugarskoj od osobite je važnosti posebno kovanje hrvatskog autonomnog novca.

Budući da se Punktacije mogu jasno tumačiti kao argument u prilog opstanka preustrojene Jugoslavije, skoro je sigurno da bi sastavljači izvješća istaknuli kako su, eto, i frankovci spremni založiti se za očuvanje Jugoslavije, ako bi se iznova i na drugačiji način krenulo od državnopravnog stanja koje je postojalo 1. prosinca 1918. Treće, kad krajem listopada i početkom studenoga 1932. sastavlja svoj elaborat o hrvatskom pitanju, Trumbić spominje ne samo da je brošura objavljena, nego i da je jedan primjerak stigao u Hrvatsku.

S obzirom na to da su se i Neodvišnjaci zalagali za promjenu državnopravnog položaja, što nije bilo ostvarivo u dvojnom uređenju Monarhije, i oni su bili izloženi pritisku Khuenovog režima, no, znatno slabijem nego pravaši.

Bio je to završni, tragični čin Zrinsko-frankopanskog ustanka protiv bečkog apsolutizma i centralizma. a za očuvanje dostojanstva i državnopravnog kontinuiteta hrvatskog kraljevstva.

Izlazak iz pat-pozicija hrvatske aktualne političke situacije jest u definiranju jasne političke vizije i hrvatskih nacionalnih ciljeva, u savjesnoj, odlučnoj i sustavnoj izgradnji hrvatskoga pravednog i demokratskog državnopravnog sustava te u preobrazbi politike u stvarno služenje zajedničkom dobru čitave hrvatske nacije.

Glavni prijepor tadašnjeg političkog u Hrvatskoj vezan je za rješavanje državnopravnog položaja u sklopu šireg konstitucionalnog preslagivanja monarhije nakon sloma apsolutizma, pri čemu se zajednička narodnjačko-unionistička većina kroz famozni saborski čl. 42. iz 1861. odlučuje na trajno vezivanje Hrvatske s Ugarskom kao manjim zlom.

Prema tome, poslije Hrvatska nije mogla sama davati poticaje za promjene svoga državnopravnog položaja ovisnoga o Mađarima.

Pregled državnopravnog razvitka prve jugoslavenske države.

Da bi ispunio svoju zadaću, a ona se sastojala u tome da od Hrvatske stvori običnu pokrajinu u sklopu Madžarske Âťod Karpata do JadranaÂŤ on nije mogao dopustiti jačanje niti jedne stranke koja se zalagala za promjenu njezinog državnopravnog položaja.

O tome je trebala postojati izričita odluka - o poništavanju akata od 25. lipnja - ili odluka kojom bi se u bitnom zašlo u suštinu neovisnog državnopravnog položaja.

Možemo to pratiti u neuspjelim pokušajima specifičnog državnopravnog reorganiziranja jugoslavenske države uoči Drugog svjetskog rata (Banovina Hrvatska 1939.), a napose u neuspjelim idejama, pa i nastojanjima preuređenja države na federativnim načelima u vremenu koje mu je uslijedilo.

U njenim su okvirima posebno uočljivi doprinosi onih pisaca koji su zaokupljeni traženjem zajedničkih temelja državnopravnog poretka prihvatljivih koncepcijama suvremene ustavne demokracije zapadnoga tipa.

Ali u Hrvatskoj nije bilo tog subjekta, koji bi dosegao Tuđmanov povijesni i politički horizont, koji bi podupro njegovu Arhimedovu političku polugu i dao podršku da radikalnije nastupi u pregovaranjima u Daytonu na crti potvrđivanja hercegbosanskoga državnopravnog i nacionalnog entiteta.

[ 6 ] Milan Blažeković naime skreće pozornost na to da je tekst prijedloga jugoslavenskog ustava iz 1946. u preambuli naglašavao kako su narodi Jugoslavije odlučili ostati ujedinjeni, dok izglasani tekst ustava bježi od takvog naglašavanja državnopravnog kontinuiteta, pa definira FNRJ kao državu čiji su narodi izrazili svoju volju da žive zajedno.

U moderno doba više praktično nisu mogući slučajevi da država nastane originarnim načinom, na području koje ne pripada nikomu (terra nullius), kao što su nekad nastale Liberija (1822.) odnosno Transvaal i Orange (1836.). [ 7 ] Danas takva područja ne postoje, pa države nastaju isključivo derivativnim putem, tj. u odnosu na nekog državnopravnog prednika.

Uz ovo određivanje temelja državnopravnog statusa Hrvatske aktima od 25. lipnja je bio određen i čitav niz odnosa koji su tek trebali nastupiti, kao što je proces razdruživanja i u njemu utvrđivanje prava i obveza, a to su, naveli smo, dugotrajniji postupci.