Taj sretni rezultat nastao je zahvaljujući njihovoj primjerenoj dramaturškoj strukturiranosti, preciznije: jednakopravnosti dramskog sukoba i, posebno tome, što je takvo dramaturško svojstvo do svog razrješenja vrlo dosljedno vođeno kroz etički i logičko-prosudbeni filtar.

Osim toga, koreografirani su dijelovi predstave prepuni negledljiva kičeraja, a uzajamni odnosi dramskih lica dramaturško-redateljskih nelogičnosti koje onemogućuju uvjerljivost scenske igre, a samim time i uspostavljanje imalo dubljeg odnosa s publikom.

I Tomićev rad opterećen je balastom nekadašnjih zagrebačkih tv-drama, što se ovdje odnosi na pretencioznu ' filozofičnost ' povezanu s blagom preglumljenošću ugledne ekipe (Zijah Sokolović, Ivo Gregurević, Krešimir Mikić), međutim njegova režijska izvedba - osobito u pogledu ritma i tempa izlaganja, što je ključno za trilerni žanr dominantno je sigurna, a kako je Bošnjakov tekst dramaturško-karakterizacijski uglavnom kompaktan, ukupni je dojam povoljan.

Postaviti, prema tome, na sceni predložak koji ima sve predispozicije funkcionirati kao drama za čitanje, zahtijeva osobiti dramaturško-redateljski napor.

Nagost ne bi smetala gledatelju kada bi za to postojalo jasno dramaturško opravdanje.

Kao i u Paklenom šundu, na vidjelo izlaze Tarantinovi problemi s održavanjem tempa pri promjenama ritma pripovijedanja pa je zahvaljujući tomu, primjerice, poglavlje o Nevjestinu borilačkom naukovanju kod kineskog majstora Pai Meija pretjerano razvučeno, mada je samo njegovo retrospekcijsko ubacivanje u najnapetiji trenutak sadašnjosti radnje načelno zanimljivo narativno-dramaturško rješenje.

Premda nakon uspjeha prvoga teksta i ostalih vlastitih spisateljskih uspješnica (Početak zimskog perioda, Slučajni čovjek, Život x 3, Art, Bog masakra), izvođenih na mnogobrojnim svjetskim pozornicama, samo povremeno nastupa kao glumica, sinteza dramaturško-glumačkoga pristupa, vidljiva u svakom njezinu tekstu, pokazuje i svoju intrigantnost i tajnovitost i u Artu.

Izbornik festivala Hrvoje Ivanković posve ispravno najviše prostora daje suvremenim dramskim tekstovima, zatim suvremenom dramaturško-redateljskom iščitavanju modernih klasika, ali i takozvane hrvatske književne baštine.

Zappia, pak, ostvaruje dosad najradikalniju dramaturško-redateljsku reinterpretaciju Glorije iščitavajući je kao melodramu s prividnim hepiendom.

Umjesto dramaturško-estetske urednosti, cjelinu objedinjuje ritmički živo nizanje atrakcija (vizualno privlačni, pomaknuti, nekonvencionalni kadrovi i radnje, igre glazbom i zvukovima koji se pojavljuju ulaze i izlaze na neočekivanim, netipičnim mjestima), no onih koje nisu same sebi svrhom, nego govore o onome čime se film bavi, a ponajprije o tim i takvim ljudima.

Zamišljen kao svojevrsni religijski traktat koji propituje suštinsko pitanje vjere koja se, u sjajnom ironijskom preokretu, don Fabijanu obznanjuje kroz tumor u obliku violine, redateljsko-dramaturško čitanje tog čina pruža nam ključ za dešifriranje Matišićevog svjetonazora koji iz pozicije istinskog vjernika dokumentaristički precizno detektira te intelektualno promišlja ono što vidi pred svojim očima.

Tematski se taj komad čini univerzalnim i lako prenosivim u razne sredine, ali njegovo dramaturško funkcioniranje bitno je određeno klasnim ustrojem engleskog društva prije stotinjak godina, a i jezičnim razlikama između cockneyja i književnog engleskog.

Komentar: Posljednji film zlatnog razdoblja u opusu Branka Bauera, Martin u oblacima ostvarenje je suverene narativno-dramaturško-karakterizacijske izvedbe koje sjajno povezuje socijalnu melodramu i komediju.

Nakon izvrsnog inovativnog dramaturško-redateljskog čitanja Shakespeareove tragedije Romeo i Julija u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka, Lary Zappia odlučio se u HKD Teatru upustiti u kazališni dijalog sa još jednim velikim dramskim klasikom Čehovom.

U svakom slučaju ovaj - dramaturško - režijski - animirani trojac očekuju puno posla

U kazalištu se bavim onim poslom što ga u pomanjkanju boljeg termina nazivamo režijom, a tekst koji me već sedam godina progoni i stvara same neprilike jest Don Juan slavnog španjolskog dramatičara Tirsa de Moline u istoimenoj dramaturško režijskoj obradi i preradbi francuskog kazališnog direktora, glumca i pisca Jeana Baptista Poquelina, poznatijeg pod pseudonimom Moli re, koji je zbog tog nesretnog teksta imao također silu neprilika, pa kažu da je zbog njega i sličnih literarnih krađa dobivao čak i batina, a da ne govorimo o tome da ga rođaci ni pokopati nisu smjeli, već su ga morali kao heretika i neznabošca kriomice baciti u zemlju. (Nadam se da ovdje nije potrebno citirati izvore iz kojih sam crpao ove historijske podatke, premda još nije dovoljno razjašnjeno pitanje da li je Moli reov tekst originalan ili obradba ili preradba, ili prosto krađa.)

Krešendo filma, odnosno životne priče, događa se u razgovoru između dvojice aktera od kojih je sin u naponu snage i žestine kojom se obara na oca, no, s druge strane, više nema odgovora: otac je ispuhana, nekako bivša osobnost, bez žestine i papra, i to je finale koje ima svoje dramaturško opravdanje.

Očekivalo bi se da će glazba pokazati neki razvoj, neki pozitivan pomak, ali Howard zapravo ne čini ništa (dramaturško se funkcioniranje glazbe, doduše, naslućuje pri povezivanju prizora s konjima iz uvoda s prizorom telefonskoga razgovora Claytonova sina s progonjenim odvjetnikom Arthurom uz pomoć iste sintetske teme).

Dramaturško-redateljska rješenja jednostavna su i u konačnici oblikuju koherentnu i savršeno uravnoteženu cjelinu.

Kad se sve zbroji i oduzme ta adaptacija kazališne predstave britanskog Pakistanca Ayuba Khan-Dina dobar je uradak čije vrline leže u atmosferičnoj režiji i, kad su britanski glumci u pitanju, uobičajeno visokokvalitetnim izvedbama cjelokupne glumačke postave, a više mu domete priječe izrazite dramaturško-žanrovske oscilacije.

Takav izbor, naime, pruža koherentnije i efektnije, a na kraju krajeva i produkcijski lakše ostvarivo dramaturško polazište, što u nezavisnim niskobudžetnim uvjetima u kojima je film nastajao nije bilo nimalo nevažno.

Balet Romeo i Julija napravljen je u jednom dahu, a dramaturško pročišćenje glazbene partiture i same priče o veronskim ljubavnicima (prema Shakespeareovoj drami) urodilo je predstavom iznimne jednostavnosti, visoke estetike, poetike i ljepote.

To što je takav zaključak u posvemašnjoj suprotnosti s prethodno viđenim, što je dramaturško-karakterizacijska koherencija žrtvovana proizvoljnim mehaničkim mijenama priče i likova, za tvorce filma od marginalne je važnosti; naposljetku, vjerojatno su rezonirali, ipak je to komedija, žanr u kojem su takve stvari valjda legitimne.

Seminar će se održati u prostorima Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu od 15. rujna do 5. listopada 2003. Iako smatram da - nakon prošlogodišnjeg nastupa s predstavom Gustaf i njegov ansambl na otvorenju PIFa, odnosno Prve varaždinske škole marionete - nije potrebno posebno predstavljati najpoznatijeg i najcjenjenijeg marionetara današnjice, recimo ipak: prof. Albrecht Roser (rođ. 1922.), proslavivši pretprošle godine pedesetgodišnjicu nastupanja na pozornici, svoje je lutkarske seminare - koji obuhvaćaju teoriju i praksu, kazališne ideje na kojima se temelji njegov sustav marioneta, praktične vježbe iz animacije, kao i konstruiranje i izradu marioneta, dramaturško i animacijsko oblikovanje nastupa pred publikom - dosad vodio u Sjedinjenim Američkim Državama (Conneticut), Amsterdamu, Charleville-Mezieresu, Stuttgartu, Kantonu i Hongkongu.

Opisani koncept ostvaren je tek kao skica, kako na planu narativno-idejne elaboracije, tako i na onom dramaturško-karakterizacijskom.

Usto se radi i o vrsnom dramaturško znalcu te je prvi u svitu tija postavit Aristotelovo dilo na daske koe život značidu.

Tada se intenzivnije razmišlja o tome u kojoj mjeri napravljeni materijali korespondiraju s polazišnim idejama, postavlja se dramaturško pitanje: kako to sve skupa proizvodi smisao?, ali ne više isključivo na razini koreografije već na razini predstave.

- Sam proces unaprijed je dogovoren uz zadane teme rada i dramaturško-mizanscenski okvir s prostorima kreativne slobode.

Unatoč dramaturško izvedbenim nedostacima (pojedini dramaturški slabo povezani prizori, pojedinci koji glazbenim ili glumačkim izričajem nisu bili baš među vrhuncima/pa ni vlastitih/ostvarenja, kvalitativne varijacije u glazbenom izričaju ili dramskoj osmišljenosti...), Ivana je predstava nastala kao ukupnost svih silnica golema truda koji je uložen u njezino nastajanje, rezultat čega je glazbenoscenska čarolija u kojoj, mislimo, ne treba mikroskopski tražiti baš svaki nedostatak i koja, svakako, zaslužuje dug opstanak na daskama, ne samo dubrovačkoga teatra.

Predstava je suvremenim dramaturško redateljskim postupcima ujedinila sve segmente u jedinstveni scenski izričaj čime se ostvarila dinamična, uzbudljiva i homogena predstava koja na izravan način angažirano progovara o pogubnom utjecaju nasilja na svekolike odnose u hrvatskom društvu.