Posljednje godine života, 1925., Jesenjin je u naprestanoj agoniji stvaranja i smrti.Pjesme prosto kljućaju iz njega da se i sam on tome čudi. " ne mogu da ih zaustavim ", " to je kao navijeni stroj ", govorio je znancima.Prije toga, 1924., na Kavkazu, također je grabeći od života bilježi sve što se godinama gomilalo u duši.Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu.Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealistcnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja.Pred smrt Jesenjin se najviše sjeća ljubavi, koja za njega znaći najveću sreću i čudo na svijetu.Njena prolaznost mući, on bi htjeo viječno sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne precvjeta.Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme.Opraštajuci se sa životom, on u njima, tonomintimnosti, uzbudljivih osjećanja, tihih radosti i tuge, izražava najneposrednija osjećanja najdražeg sebe.U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoci " Kada se u posljednje vrijeme govorilo ", kaže Mariengof, " Jesenjin pije ", riječi su zvučale kao " udarci malja " i svi su bježali od opasnog, mahnitog i izgubljenog čovjeka.Po svima svjedočanstvima Jesenjinu je ovih dana ostajao samo jedan izlaz-bolniac, a prijateljima - opasnost da je ne odbije kao nekada sanatorij.Navecer 23. prosinca, Jesenjin po bilješkama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se ide u sobu i kupi sve svoje stvari.Jesenjin stiže u Petrograd 24. prosinca ujutro, odsjeda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajući poslove.Bolesno uznemiren i nuropat, Jesenjin se tih dana osjećao strahovito usamljen.U hotelskoj sobi br. 5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve teža, narocito navecer.Kad god bi pred spavanje otvorio prozor ulijetalo bih jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.U duši se stvarao još veći pakao, i on je ujutro 27. prosinca, nemajuci tinte - kako je sam pricao preko dana poznanicima - napisao pjesmu krvlju, iz rasječenih vena.To su bili stihovi " Do viđenja, prijatelju ", predani navecer mladom pjesniku V. Erlihu, koji je zaboravio da ih pročita i zavirio u njih tek kad je bilo dockan.Navecer 27. prosinca, Jesenjin je u restoranu svog hotela zamišljen i tužan.Poslije večere je u vestibilu, gdje dugo sjedi sam, nervozno puši i tone u nesanu misao, dok se odmara u u ogromnom gradu i velikoj kući.Umoran, duševno bolestan, očajan, on katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noć punu oblaka i magle, pa opet skrušeno sjeda, nastavlja pušenje, i trlja čelo.Rob utisaka i pretjeranih crnih uobrazilja, zlovoljan i utučen, ostaje tako do ponoći i do bezumne svjesti kada usplahireno počinje juriti hodnicima; onda kuca na vrata susjeda i moli da ih otvore i preklinje da ga puste unutra.Ali u mutnom sjaju dubokih i bešumnih hodnika nigdje nikog: ni žene, ni brata, ni prijatelja.Pred zamagljenom svjesti otvaraju se samo vrata najmljene grobnice.On juri u svoju sobu, razbacuje namještaj, pravi nered, i u užasu, opet siječe nožem vene, zatim prebacuje u kutu sobe preko cjevi za parno grijanje uže od prtljage, navlači omću oko vrata i posle ponoći izmedu noći 27. i 28. prosinca 1925. izvršava trostruko samoubojstvo: sjecenjem vena, vješanjem i gorjenjem uz cijev za parno grijanje...