Od tada je učinjen velik napredak u istraživanju dubokih jama u svijetu, zahvaljujući prvenstveno razvoju speleološke opreme i to kako za spuštanje u jame tako i u svladavanju sifona ronjenjem u jamama.

Otkrićem Lukine jame na Hajdučkim kukovima u NP Sjeverni Velebit, prve jame dublje od 1000 m u Hrvatskoj, počinje novo razdoblje u istraživanju dubokih jama.

Istraživanja dubokih jama u Hrvatskoj, koja izvode hrvatski speleolozi, imaju tradiciju dugu više od pola stoljeća.

Ciljevi ekspedicije su nastavak speleoloških istraživanja u Jamskom sustavu Velebita, posebice na njenom sadašnjem dnu, istraživanja na širem području sjevernog Velebita te znanstvena istraživanja u okviru projekta " Istraživanja dubokih jama Nacionalnog parka Sjeverni Velebit ".

U prvom dijelu voditelj speleoloških ekspedicija dipl.ing. Luka Mudronja dao je pregled aktivnosti, od organizacije zahtjevnog ronjenja na dnu jame do znanstvenih istraživanja koja su izvedena u okviru projekta " Istraživanja dubokih jama " koji se izvodi u organizaciji Nacionalnog parka Sjeverni Velebit u suradnji sa speleološkim udrugama i znanstvenicima, a uz potporu Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost.

Istraživanja dubokih jama na sjevernom Velebitu uvijek su razbuktavala maštu o tome da ćemo se možda spojiti na podzemne tokove rijeka Like i Gacke.

Možete pronaći i različite oblike krša, pećina i dubokih jama, a staze su uređene za pravi planinarski doživljaj.

Istraživanja dubokih jama u Hrvatskoj započinju 1957. godine kada je istražena jama Čudinka duboka 203 m.

Rezultati istraživanja dubokih jama zapaženi su u svjetskim okvirima.

Najviši vrh Kanina visok je 2587 m/nmv, a cijelo područje već je duže vrijeme poznato kao iznimno speleološki perspektivno s nizom dubokih jama.

Na njemu se nalazi stotine dubokih jama (Lukina jama 1392 m, Puhaljka 318 m, Mamet 206 m) i spilja (npr. spilja Modrič, Manita peć, Jama vodarica, Vrtlina, itd.).

Zbog kompleksnosti i otežanog pristupa, do sada je u svijetu izvedeno malo znanstvenih istraživanja dubokih jama, ali i dubokog krša općenito.

Otkrićem Lukine jame počinje novo razdoblje u istraživanju dubokih jama na Velebitu koje se nastavlja otkrićem i treće hrvatske jame dublje od tisuću metara, jamskog sustava Velebita (- 1026 m) otkrivenog 2003. godine u kojem istraživanja još traju.

6. razdoblje obiluje velikim speleološkim istraživanjima i postignutim rezultatima, posebno u osvajanju dubokih jama i organiziranju speleoloških ekspedicija u inozemstvu.

Usvajanjem nove tehnike savladavanja jama, tzv. DED tehnike, kojom se koriste statička užeta te spuštalice i penjalice, ovo je razdoblje započelo ponavljanjima već ranije istraženih dubokih jama radi provjere i uvježbavanja nove tehnike.

Članovi odsjeka spustili su se u više poznatih dubokih jama kao npr. 1980. i 1981. u jamu Balinku u Lici (- 283 m), Ponor na Bunjevcu na Velebitu (- 534 m), Ponor kod Rašpora (- 355 m), više jama na Braču (Jama kod Matešića stana - 260 m, Jama Grustičica - 235 m, Jama Pod Gračišće II - 329 m).

Zagrebački speleološki savez, u povodu 127 godina speleološke djelatnosti u gradu Zagrebu, 80 godina istraživanja zagrebačke špilje Veternice na Medvednici i 20 godina istraživanja dubokih jama u Republici Hrvatskoj, organizira izložbu pod nazivom, Zagrebačka speleologija - jučer, danas, sutra, koja će biti svečano otvorena 2. svibnja 2013., u 20.00 sati, u galeriji/atriju Gradske uprave Grada Zagreb, Trg Stjepana Radića 1. Pokrovitelj izložbe je g.

Vršno područje planine Dinare ima geološke i klimatske karakteristike pogodne za razvoj dubokih jama, ali je dosad ovdje vrlo malo istraživano.

Pored ostalog pronađen je primjerak iz skupine paučnjaka, grupe Palipgrada te ovo predstavlja prvi nalaz ove grupe za faunu dubokih jama Sjevernog Velebita.

Čitavo područje Parka obilježeno je velikim bogatstvom i raznolikošću podzemnih i površinskih krških oblika, od najsitnijih bezbrojnih grižina i škrapa, mnogobrojnih vrtača, dolaca, uvala, pa sve do velikih kukova, greda te špilja i dubokih jama.

S obzirom na to da se ulaz u jamu nalazi na približno 1600 m nad morem, što je jedna od najvećih visina ulaza između svih poznatih dubokih jama sjevernog Velebita, eventualnim pronalaskom prolaza u dublje dijelove jame otvorila bi se mogućnost postizanja novog dubinskog rekorda (Šmida 2002).

Otkrićem dubokih jama na sjevernom Velebitu 90 - ih godina 20. stoljeća postavljeni su novi zahtjevi za spašavanjem, te HGSS u siječnju 2001. godine osniva posebnu Podkomisiju, kasnije nazvanu Komisija za speleospašavanje.

Speleološka istraživanja dubokih jama Biokova započela su otkrićem Jame pod Kamenitim vratima koja je na speleološkom logoru, u organizaciji Komisije za speleologiju Planinarskog saveza Hrvatske 1980. godine, istražena do dna na dubini od 520 m te je tada postala druga po dubini jama u Hrvatskoj (Erhardt, 1984).

Lubuška jama, između svih dubokih jama, zanimljiva je po tome što se stalni vodeni tok javlja na relativno maloj dubini, već iza Eliminatora na - 223 m dubine.

Treba ipak napomenuti da se radilo o relativno jednostavnoj akciji spašavanja ako se usporedi s bilo kojom potencijalnom akcijom spašavanja iz dubokih jama.

Opet je održan logor na Biokovu i tom prilikom istražen niz dubokih jama: Medena jama (- 220 m), Tatjanina jama (- 144 m), Velika jama (- 155 m) te jama za Pišćetom (- 163 m).

Također, tamo je bilo i snižnica, dubokih jama u kojima se do ljeta zadržavao snijeg.

Do prvog spuštanja na dno Lukine jame imao je vrlo malo iskustva u istraživanju dubokih jama.

Stoga je cilj znanstvenih istraživanja prikupiti što više podataka o svojstvima dubokih jama.

Uzorci se mogu sastojati od samopomiješanih fecesa iz pokretnih traka za prikupljanje izmeta, strugača ili dubokih jama, ovisno o tipu nastambe.