koliko smrti može stati u jedan život? ili, možda, koliko tuge može pohraniti duša u jednom životu? valjda onoliko koliko joj prostora ostave lijepa sjećanja. ' ' količina tuge obrnuto je proporcionalna količini lijepih sjećanja povezanih s tom tugom ' '. još samo da smislim formulu i način kako teoriju dokazati u praksi i Nobel je u mojoj vitrini (i na mom žiraku, naravno) na današnji je dan, prije podosta godina (nebitno koliko jer se istinska tuga ne mjeri u prolaznosti godina) jedna kiša u proljetnoj noći, jedan auto neprilagođene brzine, jedna čašica viška, jedan osjećaj ' ' ja mogu ' ' vječno uspavala jednu Trnoružicu. a tu sam djevojku poznavao cijelog života. musava, kratko ošišana i vječno nasmijana curica što bosonoga skakuće po prašnjavoj ulici između razapete gume. djevojčurak čije je rijetke suze mogao zaustaviti jeftini sladoled na štapiću, komadić kolača od oblatne i čokoladne kreme ili jednostavno šnita kruha namazana pekmezom. a negdje s petnaest, kad joj je uska majica u ogledalu pokazala da više nije dijete, sklopili smo ' ' deal ' '. - povedi me van moji ti vjeruju neću ti smetati rekala je, jedne subote, vireći kroz željeznu ogradu moje kapije. onako tužno, išćekujućeg pogleda, kao zatočenik što kroz zatvorske rešetke moli za pomoć svemogućeg odvjetnika. i poveo sam ju. te subote i još mnogo narednih subota. i vjerovali su mi. i nije mi smetala. bila je uvijek u nekom svom društvu, na nekim svojim mjestima, u nekim drugim pričama, ali uvijek sam znao gdje se nalazi, s kim je u društvu, kamo ide i uvijek smo se doma vračali skupa. bio sam njena sjenka, uvijek dovoljno blizu, a dovoljno daleko. svjedok, a ne sudionik. i vremenom sam postajao čuvar njenih tajni, slušač njenih priča, jeka njenog smijeha, rame za plakanje. nosio sam tajne njenog života, kao malenog psića, skrivenog ispod jakne u kišnoj noći. i sve manje mi je bivala briga, a sve više zadovoljstvo, i razgovori na povratku kući bivali su sve duži i teme su postajale dugačije i šale smješnije i suze tužnije i jedne me noći jedan njen nesmotreni poljubac vratio u stvarnost. bio je težak kao olovni uteg, bio je suh kao pustinjski vjetar i imao je okus sestrinskog poljupca. u toj sekundi kao da je netko upalio svjetlo i idilične su kulise iz tame postale ruševine, dražesni likovi nakaze, a lijepa djevojka kratko ošišani, musavi djevojčurak. samo lik sa slika zvučnog naziva ' ' Vesela djevojčica ' ' ili ' ' Uplakana djevojčica ' ', nepoznatog autora, što se u bescjenje, zajedno s ' ' Brodovima u oluji ' ', prodaje po tržnicama i uskim dalmatinskim kalama. i ništa više nije moglo biti isto. i ništa se više nije smjelo dogoditi. te je noći razvrgnut naš ' ' deal ' '. skrivao sam se od njenog pogleda. pronalazio mjesta kamo ne može doći. neogodive poslove baš u vrijeme kad joj trebam. pijanka na dan sv. Patrika. široki osmjeh i mahanje rukom na pozdrav. posljednja slika jednog djetinjstva kojeg bio sam dio. mokra cesta, nabrijan auto, hrabrost maligana i neiskusni klinac uspavali su Trnoružicu. a da nije bilo nesmotrenog poljupca, da je netko ranije upalio svjetlo, da je ostala musava kratko ošišana curica, da nisam smišljao razloge kako pobjeći, da sam uzvratio osmjeh, da sam mahnuo rukom... još ponekad, kao da čujem, u zlokobnom fijuku proljetnog vjetra umiljati glas što doziva moje ime.