Komercijalno najuspješniji Viscontijev film (štoviše, jedini njegov film koji je financijski uopće bio nešto uspješniji), film je taj uspjeh manje dugovao spomenutom bogatstvu i raznolikosti kulturlnih referencija, a više načinu na koji je Visconti poprilično izravno ilustrirao teze Willhelma Reischa o povezanosti fašizma i homoseksualnosti (a taj se motiv zahvaljujući Helmutu Bergeru prelio i u tisku omiljen govor o privatnom životu redatelja i njegove nove zvijezde, poduprt i prizorima iz sama filma, napose scenom Bergerove imitacije Marlene Dietrich, odnosno njezina lika iz Sternbergova Plavog anđela, što je sve pridonijelo interesu publike, kao i obično sklone utaživanju najnižih strasti), dovedene do retoričkog vrhunca, ali i jednoznačna ilustriranja u vrlo dugoj sekvenci legendarne i ozloglašene Noći dugih noževa te kroz frojdističke interpretacije obiteljskih odnosa koje vrhunac doživljavaju u završnoj sceni, kada nakon što je silovao majku (Ingrid Thulin), Martin (Helmut Berger) priređuje njezino sablasno vjenčanje s ljubavnikom (Dirk Bogard), nakon kojega novovjenčani par počinja samoubojstvo.