dȕh m <V dȕše, N mn dȕsi/dùhovi>

DEFINICIJA

1. svijest, moć ili sposobnost da se misli i spoznaje
2. opće prevladavajuće psihičko i moralno stanje, temeljno, misaono, spoznajno, moralno ili koje drugo svojstvo [duh književnog djela; duh demokratskog društva; duh vremena]
3. rel. bestjelesno biće
4. u pučkom praznovjerju, biće tajanstvene tjelesnosti, često s nadnaravnim snagama i znanjem; prikaza, priviđenje, sablast

SINTAGMA

Duhovi kat. blagdan koji se slavi pedeseti dan po Uskrsu, usp. Pedesetnica;
Sveti Duh kršć. Apsolutno biće u Sv. Trojstvu (uz Boga i Sina)

FRAZEOLOGIJA

biti u duhu (čega) u skladu s čim, odgovarati čemu [to je u duhu zakona;
imati duha biti kreativan, imati stvaralačkih sposobnosti, biti zanimljiv u razgovoru, duhovit;
klonuti duhom izgubiti polet;
prenijeti se duhom u mislima se negdje naći;
sačuvati prisutnost duha ostati hladnokrvan;
siromašni duhom rel. dio fraze o onima koji u pokornosti duha i snazi vjere zaslužuju Carstvo nebesko;
(biti čiji) zao duh vršiti na koga loš utjecaj

ONOMASTIKA

pr. (nadimačka): Dȕh (120, Zagreb, Moslavina, Prigorje, Pokuplje), Dȕhaček (Kutina, Našice, Posavina), Dȕhanaj (Vinkovci, Rijeka, I Slavonija), Dȗhović (120, Korčula, sred. Dalmacija, Međimurje, I Slavonija)

ETIMOLOGIJA

prasl. i stsl. duxъ (rus. dux, polj. duch) ≃ lit. dausos: zrak, grč. theós: bog

PRIMJERI U REČENICAMA