Čovjek koji je slomio srpsku ofenzivu kod Gospića, Norac je čovjek koji je sa svojim momcima oslobodio Gospić od četnika, prvi zarobio JNA (čitaj srpskog) generala, zauzeo gosp vojarnu i onemogućio spajanje sa riječkim korpusom, očistio medački džep pun četnika, a bogami i tijekom akcije Maslenice j..... majku..... kako je ikusi što je novo, jel se đed vratio na tromeđu... bio san na Kosovu nedavno pa ni tamo vas nema... što bi rekao Milorad Ekmečić Hrvatska vojska i Franjo Tuđman doveli su do istorijskog loma na ovim prostorima - slomili su kičmu velikosrpskoj ideji a nakon te pobjedonosne Oluje srpski porazi su se redali kao na traci Dobrodošao kući generale....

Pri tom se ustanovilo da je broj redova, odnosno teritorijalna zastupljenost ' srpskih ' odrednica, daleko zaostajao za ' hrvatskim ' što je samo potvrdilo da je ' azbučni rat ' neizbežan, kako bi to rekao istoričar Milorad Ekmečić.

Osobitu pozornost privlači podatak da će biti postavljena u uglednoj tuzlanskoj Međunarodna galerija portreta koju su 1964. godine osnovali Mevludin Ekmečić i Ismet Mujezinović.

" Korijeni povijesti genocida 1941 - 1945. godine su u dubokoj prošlosti vezani za one motive koji su konstituirali modernu hrvatsku naciju ", naveo je Ekmečić u svom predgovoru, a i inače se u feljtonu manje-više mogu pročitati stvari koji su desetljećima služile za nabacivanje " povijesne krivnje " hrvatskom narodu - naravno s jasnim dnevnopolitičkim ciljem nametanja srpske hegemonije u bivšoj zajedničkoj državi.

Prošlog je tjedna navodno prvi put napravio ustupak i napisao da je svojedobno povjesničar svjetskog ugleda Milorad Ekmečić poručio Karadžiću da raspad Jugoslavije pruža rijetku i idealnu priliku za stvaranje »Velike Srbije«.

Pod plafonom ovog kluba razrađeni su mnogi planovi kako stvoriti što je moguće veću Srbiju, a posebno kako tokom njenog stvaranja opravdati prisustvo one " babice " koju spominje gospodin Ekmečić - nasilja.

Na koji način je trebalo ostvariti " novi srpski poredak ", ili jasnije rečeno Veliku Srbiju sastavljenu od " avnojevske " Srbije, Crne Gore i njima " anšlusiranih " delova drugih republika bivše SFRJ, najbolje je objasnio akademik Milorad Ekmečić u jednom od brojeva " Književnih novina " iz 1988. godine.

Autori Memoranduma su, između ostalih, akademici Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Dobrica Ćosić Gedža, Dejan Medaković, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihajlović, Miodrag Bulatović, Milorad Ekmečić, Antonije Isaković Lule, Ljubomir Tadić i, naravno, Mihajlo Marković, jedan od ključnih filozofa Slobodana Miloševića.

Znakovito je da su, kao povjesničari-eksperti ", izvješće ovjerovili: Veselin Đuretić i Milorad Ekmečić (akademici SANU i jedni od pisaca njezina zloglasnog Memoranduma, 1986.) i Slavko Goldstein Sve u svemu: taj skup predstavlja veleizdajnički čin par excellence, kojim se sračunato išlo na prešudbu, odnosno zamagljivanje velikosrpskog projekta kao uzroka rata na ovim prostorima, što je dobro prosudio Milan Ivkošić (1995.).

Tu poteškoću Ekmečić prevladava pozivanjem na prirodu, tako što - suprotno uvriježenom mišljenju da je priroda samo ono što nije ljudsko djelo, a sve ostalo da je kultura, - raspoznaje " prirodne nacije ": budući da su Hrvati štokavci zapravo Srbi koji nisu čitali Fichtea, nacija koja bi pod hrvatskim imenom obuhvatala i njih i čakavce i kajkavce ne bi bila prirodna (jer je ne povezuje jedan jezik), a kako samo nacije nastale " na prirodnoj podlozi " imaju pravo na državu, svako poređenje je neumjesno

No čudi što se historičar Ekmečić toliko iščuđava.

Nije uvijek bilo tako, i Ekmečić je tu u pravu: stare evropske nacije kovale su se upravo kršenjem individualnih prava, i žrtvovanjem miliona života za račun kolektivnih ciljeva.

Prvo nas je Ekmečić optužio da smo treća muslimanska stranka, a Leovac za nedosljednost i stalno primicanje sad jednim, sad drugim stavovima, koji su suprotstavljeni

Ekmečić objašnjava da postoji nekoliko sličnih tačaka na Sredozemlju poput Bosfora, Dardanela, Gibraltara, Sueca..

U svojim " alternativnim marginalijama na jezični nacionalizam u djelu Milorada Ekmečića Stvaranje Jugoslavije 1790 - 1918 " (Jukić 19 - 20, Sarajevo, 1989/1990) on pokazuje da je Ekmečić politički zainteresiran autor koji historijsku građu manipulira kako bi poslužila njegovom cilju.

Džaja se, naravno, zadržao na spomenutoj Fichteovoj definiciji nacije iz 1807. na kojoj je Ekmečić podigao svoju građevinu, dokazujući njezinu proizvoljnost, a ja se još sjećam koliko mi je bilo žao što je propustio da povuče jednu paralelu koja bi, po mom mišljenju, bila upečatljivija od bilo kakvog pozivanja na Norberta Reitera ili Miroslava Hrocha.

Od odgovora na pitanja šta je civilizacija i da li je ona osnova za organizovanje političke zajednice, države ili saveza država, umnogome će zavisiti sudbina sveta, piše Ekmečić.

Iz samog teksta " ekspertnog mišljenja " jasno je, kao u izreci o kockanju i vađenju, da se Ekmečić, koji je sve uložio na rat pa izgubio više od pola " lijepe države ", sada vadi i nastoji sačuvati " ostatke ostataka ", Republiku Srpsku, predlažući strategiju koja je samo naizgled prilagođena okolnostima, a zapravo počiva na istom temeljnom nerazumijevanju političke empirije

Od dva suprotstavljena shvatanja koja su se stoljećima podjednako potvrđivala u evropskoj povijesti, " političke " ili " izborne " nacije s jedne i " kulturne " ili " organske " s druge strane, Ekmečić se naprosto opredijelio za ovo drugo, i uspostavio ga kao poželjan model, skrećući iz analitičkog diskursa u normativni.

Dugačak je spisak onih koji su istinski uživali nad tragedijom Bosne i posebice Sarajeva: pod dirigentskom palicom Milorada Vučelića - RTS direktora u godinama opsade - na ekranu su se pojavljivale različite forme duševnih bolesnika: prorok Milja Vujanović, slikar Milić od Mačve (dobra vest: umro pre nekoliko godina), novinar Miloš Marković (zadužen za Božidara Vučurevića), Rada Đokić (specijalni dopisnik sa Pala), književnik koji je otkrio gusle Momo Kapor, fašista Nebojša Pajkić i lepa mu naci-ljuba Isidora Bjelica, novinar Nebojša Jevrić (poznat po reportaži s dubrovačkog ratišta u kojoj je opisao kako se posrao na klavir Tereze Kesovije i ispišao u njen bazen), Miodrag Popov (ratni reporter s druge strane Drine; danas zvezda Televizije Pink i - zanimljivo - tužilac u sudskom sporu protiv autora ovog teksta, o čemu je u Danima pre nekoliko nedelja opširno pisano), patriota Brana Crnčević, pesnik Rajko Petrov Nogo (poznat po izjavi glede Muslimana: " Zar se naši neprijatelji ne boje naše krvi nenamirene? "), vođa Belih orlova Dragoslav Bokan, istoričar Milorad Ekmečić, otac nacije Dobrica Ćosić, novinarka Milijana Baletić... spisak je predug čak i za Haški tribunal

" Prirodno međunarodno pravo " Osim evropskoj kulturi, Ekmečić mnogo toga zamjera i međunarodnom pravu.

Sam Ekmečić ističe da je u tom dokumentu odbačen raniji uslov o " stepenu civilizacije " do kojeg se određena teritorija razvila, potvrđujući da su načela i pravila međunarodnog prava podložna promjeni - pa ipak ga iznenađuju današnje promjene kojima je sama Konvencija prevaziđena.

Sve je to Ekmečić bez ikakvih ograda poravnao, kako bi " jezičku naciju " uspostavio kao normalan slučaj i zdravu osnovu argumentativnog postupka: ako je nacija zajednica jezika, onda svi štokavci pripadaju istoj naciji, naravno srpskoj, i treba da žive u istoj državi (za granice, vidi gore)

Poslije Durakovića, govorili su Karadžić, Leovac i Ekmečić, a ja sam se uključio poslije Ekmečića.

Milorad Ekmečić obično vodi brigu o svome iskazu, te ovakva površnost navodi na zaključak da mu je, ovom prilikom, zapravo bilo stalo samo do programske dimenzije njegovog teksta.

A Ekmečić nije govorio ništa o tačnosti Fichteove jednostavne definicije nacije.

Ekmečić piše: " Koreni svih Hitlerovih ideja su duboko u katoličkoj političkoj tradiciji "

No ono što historičar Ekmečić nije shvatio jest da danas više nije moguće (za sada, barem u Staroj i Novoj Evropi) ostvarivati političke projekte koji impliciraju masovno kršenje individualnih prava.

Gospoda iz SDS-a rekla su nam da će se njihovoj strani još priključiti i prof. dr. Milorad Ekmečić, ali će malo zakasniti (što se nakon desetak minuta i dogodilo)

Znam i to, nastavio je u istom tonu Ekmečić i dodao: što je hiljade mrtvih za jednu državu, to je sitnica