Ti događaji, naizgled nepovezani i akcidentni, ne mogu se razumjeti mimo njihove metafizičke, upravo eshatološke odnosno apokaliptičke protege.

Tolstoj u toj pripovijesti ide korak dalje od posljednjega trenutka života, srađajući ga s navještajem eshatološke budućnosti: on za Ivana Iljiča u tome posljednjemu i ujedno prvome trenutku kaže:« Tražio je svoj prijašnji strah od smrti i nije ga nalazio.

Najvažniji doprinos disertacije je u njenom tumačenju prispodobe, koja se ne odnosi na pitanje eshatološke nagrade, kako se to uvriježilo tumačiti, nego na konkretno pitanje izraslo iz prvih kršćanskih zajednica: i raniji će misionari, naime, kao i oni posljednji, dobiti onoliko koliko im je potrebno za život, a ne trebaju tražiti dodatnih povlastica za svoje služenje Gospodinu.

Isusove eshatološke govore gdje on govori o posljednjim stvarima ovog svijeta.

Crkva se ne smije zaustaviti u blijedoj nesigurnosti bez eshatološke napetosti, rekao je Matulić.

Nagrada i kazna nisu samo eshatološke veličine nego se ostvaruju već sada unutar našega vremena, unutar naše civilizacije pogađajući pojedince, grupe ljudi, narode.

Ja tu baš i ne vjerujem u povijesne eshatološke trenutke i doba spuštanja mesije u jednu osobu, već mislim da je to nadosobna sila koja ima malo veze sa ljudskom koncepcijom npr.

Stefaniji Katarini Bog otkriva ove zadnje (eshatološke stvari) (zadnji dani svemira) zadnje bitke sa sotonom.

Možda se spuštaju u dubine moga uma čiji ponori također jesu i ostat će zagonetka iste eshatološke snage zasvagda.

Polazeći od slušateljstvu razumljivih slika (starozavjetne apokaliptičke i mudrosne literature) i nastojeći opisati eshatološke događaje daje suvremenicima ključ za razumijevanje sadašnjosti u kojoj žive.

Tematizirajući dolazak na vlast turskoga sultana Osmana II, kao i recentan sukob poljske i turske vojske, Gundulić uvodi niz romantičnih likova, usporedne radnje (Krunoslava i Korecki) i eshatološke prizore.

Suvremena zapadna društva u klopci su vlastitih projekcija i utopija, vlastite eshatološke biti.

Naprotiv, umjetnost kasnoga 19. i ranoga 20. stoljeća oponira tim tendencijama bijegom u krajolik, u potonule povijesne prostore (kao što su Vojnovićev Dubrovnik i Domjanićeva aristokratska »kajkavija«), u posve izmišljene svjetove (Galović, Začarano ogledalo) ili u utopijsko-eshatološke projekcije.

Važnost i smisao kršćanske eshatološke nade je u tome da ponudi rješenje zagonetke života i smrti, krivnje i patnje te dade nove pobude u izgradnji zemaljskog grada.

Mitsko proročanstvo tzv.« Sebastijanizma »o povratku kralja i izgubljenog carstva još uvijek je snažna sastavnica kolektivne narodne podsvjesti u Portugalu, dok je u Brazilu, isti mit u XIX stoljeću poprimao oblike socijalne kontestacije i eshatološke nade.

Zato (liturgija) služba Riječi Božje nije samo jedna obična moralna lekcija niti potvrda eshatološke nade držane budne od strane proroka: on navješćuje ispunjenje planova spasenja Boga Oca, u današnjem životu kršćanske zajednice.

U tom povijesnom trenutku eshatološke napetosti između budućnosti i sadašnjosti, narod Božji ima proročku zadaću da neprestano užiže plamen nade, plamen krhak i nestalan, koji bilo kakav dašak vjetra u svakom trenutku može ugasiti.

Smisao je ovaj: Marija je slika i početak eshatološke Crkve u budućnosti.

Put do eshatološke gozbe nije lagan.

Ona je nastavak Isusove eshatološke besjede o dovršetku Božjeg djela.

Smijemo li biogenetski projekt razumjeti izražajem eshatološke nade u povratak čovjeka u izgubljeni raj i u konačno dovršenje svijeta nastankom »novog neba i nove zemlje«?

Jer zašli smo duboko u zadnje eshatološke događaje a Crkva nije spremna Da li ću naći vjere kada dođem? pita Isus.

Novi Jeruzalem u Knjizi Otkrivenja označava narod Božji u punini eshatološke stvarnosti: Stari zemaljski, Davidov Jeruzalem koji je simbol naroda Božjeg, je prošlost.

Jenkins, autori niza apokaliptičkih trilera, romana eshatološke fikcije pod nazivom Ostavljeni (Left Behind), koji su u Sjedinjenim Državama na prijelazu 20. u 21. stoljeće postigli golem uspjeh, ponajprije među evangeličkim kršćanima (koliko mi je poznato, tri su objavljena i kod nas, u izdanju Marjan Tiska).

Polazeći od eshatološke Božje objave u Sinu koja nadmašuje sve prijašnje objave po prorocima, Poslanica Hebrejima razvija cijelu teologiju riječi Božje (Heb 1, 1 - 2).

Ulomak je isprepletan s nekoliko tema: odgovornost učenika za naviještanje Radosne vijesti, očinska Božja briga za ljude, Isusova uloga u određivanju čovjekove eshatološke budućnosti.

Doista, budući da nam je dana dok smo još hodočasnici na zemlji, ona je navještaj i predokus eshatološke gozbe u nebeskom Jeruzalemu, kad će sakramentalni znakovi prepustiti mjesto otvorenoj stvarnosti, a mi ćemo se sititi izravnim gledanjem Boga.

Pristup Gozbi iziskivao je radost pristupnikā jer po pričesti-gozbi postaju susretnici Krista, dionici njegove »eshatološke sreće«.

Nakon svih dogodovština dana čekajući svog fiziomahera Tomislava Dunaja, pročešljavam tekstiće za novi librić, i evo nešto nadahnuto sadržajima dana: Emanacijo eshatološke teofanije koja hraniš sve naše podsvjesne intencije, korake mi daj.

Izaija je to izrazio kroz sliku eshatološke gozbe koju priređuje sam Bog, i to ne samo za Hebreje već za sve narode svijeta.