Knjiga Otkrivenja pokazuje nam eshatološku sliku posljednje borbe (Otkrivenje 19,19; 20,7 s) u kojoj Krist pobjeđuje i objavljuje svoju slavu.

Očito je iz njegovih riječi, da je to definitivni savez Boga i ljudi, savez ne samo do svršetka svijeta, već savez koji ulazi u eshatološku vječnost, kako nam to svjedoči i posljednja novozavjetna knjiga Ivanovog Otkrivenja, donoseći nam na kraju savezničku formulu (usp. Otk 21,3), ali sada kao potpuno i definitivno ispunjenje.

Koncil ističe dvije važne dimenzije svetosti: eshatološku i eklezijalnu.

Več iz samog naslova naslučujemo eshatološku, transcendentnu i duhovnu karakteristiku Vidajeve poezije.

To da će se " gladni i žedni nasititi " obećanje je koje ima eshatološku dimenziju, dakle odnosi se na kraj povijesti i Posljednji sud, ali se isto tako odnosi i na unutarnji, duhovni život čovjekov.

Može li adventistička teologija odbaciti povijest prema Postanka 1 a da istodobno ne odbaci biblijsku i eshatološku povijest?

U vremenu kada »nema vremena« i kada je čekanje »gubljenje vremena«, trenuci molitve i paljenja adventske svijeće »zaustavljaju vrijeme« i produžuju ga u eshatološku dimenziju.

»S Ivanom možemo reći da su svi narodi pozvani klanjati se Bogu u Duhu i istini na svakome mjestu, i to ne moraju u pravome smislu činiti upravo u Jeruzalemu; ipak ostaje istinitim da spasenje svijeta u svojoj tjelesnosti i konkretnosti ima povijest i koja je dolazila i dolazi drugim narodima u povijesnoj, crkvenoj i rječitoj dohvatljivosti kroz Europu, analogno izlaženju spasenja od Izraela.« Upravo ta činjenica opravdava razmišljanje kako Europu treba promatrati kao veličinu koja ima eshatološku vrijednost pred Bogom.

To zapravo označava jedan od bitnih vidova Euharistije, jer ona je »sveta gozba na kojoj zajedničkim blagovanjem tijela i krvi Gospodnje Božji narod biva dionikom dobara pashalne žrtve (...) te u vjeri i nadi predskazuje i pretječe eshatološku gozbu u kraljevstvu Očevu, navješćujući smrt Gospodinovu dok on ne dođe« (Uputa o štovanju euharistije od 25. V. 1967. 3 a).

Cijelo 8. poglavlje Lumen Gentium, govoreći o Mariji, ističe eshatološku značajku Crkve.

U poslanici Filipljanima apostol Pavle kaže " mi hrišćani smo građani neba ", misleći na jednu eshatološku viziju koje Rašković nije bio svestan kao totalno neupućen čovek po tom pitanju.

U sve tri Knjige nalazimo tu eshatološku i apokaliptičku komponentu.

Ovaj akronim u sebi sadrži jednu eshatološku mističnu poruku: Adamova duša se reinkarnira u tijelu Davida, koji će se vratiti u vrijeme apokalipse kao Mashiyah ili Mesija.

Za jedne je pjesnike Božić značio svjetlo u tami i smisao života, a za druge je značio opomenu i poticaj da se postigne pravda i mir u svijetu. [ 3 ] Uskrs je središnji događaj spasenja i kao takav uključuje konačnu eshatološku perspektivu.

U istinskom kršćanskom bogoslužju uvijek glavni naglasak valja staviti na činjenicu da je povijest već ispunjena u Isusu Kristu, tj. na eshatološku dimenziju.

Ponovo želimo jasno ukazati na eshatološku dimenziju kršćanske liturgije i na napetost koja se očituje svaki put kad slavimo bogoslužje: napetost između navještaja svijeta blaženstava u kojemu su siromasi kraljevi a moćnici zbačeni..., svijeta u kojemu je sve drugačije i činjenice da se taj svijet još uvijek nije u potpunosti ostvario.

Kako je došlo do toga da su egzegeti kasnoga judaizma i ranoga krščanstva iz Ezekielove vizije oživjelih kostiju počeli iščitavati proroštvo o uskrsnuču tijela, da su viziju počeli shvačati kao eshatološku, a navještaj kao alegoriju uskrsnučač Inovacijska interpretacija najčešče se pojavljuje kada se unutar vjerske zajednice dogodi sasvim nov dogačaj na obzorju vjere za Židove bili su to novi snažni utjecaji na njihovu kulturu: religije Iranaca, grčke filozofije i uopče helenskoga okruženja, a za krščane dogačaj Isusa Krista što im omogučuje da u ključu toga dogačaja ponovno čitaju stare tekstove, premještajuči težišta njihova značenja, proširujuči im smisao.

Sama knjiga gledano u cjelini ima tri različita značenja: liturgijsko koje se oslanja na molitvu pokajanja i nadu (1,15 - 3,8); teološko koje upućuje na mudrost (3,9 - 4,4) i proročko koje upućuje na eshatološku budućnost (4,5 - 5,9).

Sama slika otkriva da kraljevstvo nebesko, koje po? inje Isusovim djelovanjem, ima zemaljsku i eshatološku fazu onu posljednju i kona? nu fazu? ovjekovog postojanja na zemlji.

U prvom dijelu osvrnut ćemo se na temeljne postavke kršćanske antropologije, osobito na pitanja tijela i egzistencije, koja kroz svoju teološku i eshatološku usmjerenost dobivaju puni smisao.

Ono će " uvijek imati retrospektivan karakter, ciljajući na Kristov misterij, ali u isto vrijeme biti okrenuto i u budućnost prema ispunjenju "... Zato njezina ukazanja " imaju posebnu eshatološku dimenziju i tendenciju konačnog svršetka vremena, " što da kako ne treba shvatiti u smislu brzog svršetka, a pogotovu ne onoga koji se dade točno izračunati.

" Zato bit svih pokristovskih privatnih ukazanja i objava mora biti takva da se sadržajno mogu uklopiti u ovu eshatološku spasenjsku stvarnost. "

Naposljetku može se pronaći i dosta elemenata koji upućuju na eshatološku dimenziju posvećenog života, što je poziv svakog kršćanina, a redovništvo bi svojim načinom života to posebno trebalo očitovati.

Tajna milosti ima eshatološku vrijednost, odnosi se na život vječni i vječno spasenje.

Upravo božanska milost omogućava čovjeku koji je izabrao celibat radi kraljevstva Božjega, da učvršćuje i izgrađuje svoj izbor, lako je posebni znak dolaska kraljevstva Božjeg, on u sebi sadrži eshatološku dimenziju, dakle predokus budućega vijeka i života u uskrsnuće.

U tom pogledu, celibat ima prednost pred brakom (usp. 1 Kor 7), jer je ženidba ovozemaljska stvarnost, a stanje celibata gledajući kroz njegovu eshatološku dimenziju participira predokus vječnoga života, tako da celibat svoj smisao crpi iz postojanja vječnoga života i uskrsnuće mrtvih (usp.

Sam govor o redovništvu pristupa toj stvarnosti opisno u njegovoj bitnosti, nadahnut Svetim Pismom, usredotočen na Isusa Krista i Evanđelje, prožet dimenzijom crkvenosti, blizak suvremenom čovjeku i zauzet u poštivanju antropoloških vrednota, svjesno usmjeren na eshatološku stvarnost, pridodajući ovim čimbenicima nadnaravnost, neprevarljivo nadanje i temelj pobjedonosnog ishoda. [ 12 ]

Ona je Djevica koja nosi eshatološku poruku konačne pobjede nad zmijom koju gazi nogama

Ivan Karamazov je, i u tome je bit njegova nesporazuma s Aljošom, eshatološku problematiku koja je u svojoj biti pitanje vjere i nade utemeljene na Objavi (dakle, nalazi se na području teološkoga diskursa) rješavajući pitanje o patnji, prenio na područje spekulativne filozofije.

Nisam mogao otvoriti njihovu eshatološku metaforiku.