ušli smo na stadion. mogli smo prosvercati, brat bratu, tri strojnice i jedno 14 noževa. toliko o osiguranju. utakmica, već svi znate, je završila 2:2, fakin ' mornar je u zadnjoj minuti falio s metar i po. bili smo točno u ravnini gola i vidili je u mreži i onda odjednom lopta preleti gredu: - ((bio sam tužan, tribali smo ih tući. međutim, većina ih nije dijelila to mišljenje pa smo napravili veliku feštu u gradu. zajedno francuzi, portugalci i mi. nešto neopisivo. nešto zbog čega se isplati ići na utakmice i zbog čega valja virovati u ljude. moga bi ja o tome cili roman napisati, ali jednostavno je bilo prelipo. već oko 2 smo ostali bez većine hrvatskih obilježja. mjenjali smo šalove, dresove, kape, gaće (hlače), zastave... negdje oko 5 krećemo nazad za kamp. i sad dolazimo do kombija. autobusi su odavno prestali voziti prema onom parkingu di je kombi i mi nemamo pojma kako doći tamo. zaustavimo par ljudi da nam objasne kako doći do kombija. čovik nas zove k sebi u auto i kaže da će nas on odvesti po kombi. nećkamo se, sumnjičaavi smo, ali pristajemo ja i frend otići s njim. dolazimo do kombija, on kaže da će voziti isprid mene do grada, di trebam pokupiti ostatak ekipe. dolazimo u grad, ukrcavamo se i zahvaljujemo, kad tip kaže kako ćemo se mi sigurno izgubiti do kampa i da će on ići ispred nas do kampa. zamislite koliko bi ljudi to napravilo i to u 5 ujutro, nakon cjelodnevnog feštanja. prijatelju, kojem sam zaboravio ime, HVALA milijun puta