U iščekivanju koje prerasta u nervozu, plijen se sam baca u ralje dominantnijeg.Zločin je posjedovati erotiku, a ne ponuditi je onome koji zna kako je najbolje konzumirati.Odlučio sam sutradan potražiti Anju u Ljekarni.Moram je opet imati.Probudila je u meni nešto više od želje za erotikom.Pritisak u grudima bio je sve jači.Pitao sam se da li je i Albert, onako snažan i odlučan imao osjećaje prema ženama ili ih je samo koristio za zadovoljavanje svojih prirodom nametnutih potreba.Deda Ivo je govorio kako je Albert kao mladi kapetan austrougarske vojske bio poželjan ženik, ali je radije provodio svoje večeri svaki put s drugom djevojkom, mada to okolina i nije baš blagonaklono prihvaćala.Ali žene su ga voljele.U drugom svjetskom ratu bio je suradnik u sjeni, taktičar koji je našu vojsku usmjeravao upravo tamo gdje su nacisti bili najranjiviji, svaki puta im donoseći goleme gubitke što je rezultiralo njihovom kapitulacijom.Pričalo se da nije bio blizak samo s Maršalom, nego je preko svojih bliskih suradnika davao savjete i samom Churcillu glede vojne taktike, a bio je blizak i sa Staljinovim vojnim vrhom.Pitao sam se koliko je istine bilo u tom glorificiranju Alberta, ali deda Ivo kao da je naslućivao moju sumnju, pa je iz pokrajnje prostorije, vjerovatno spavaće sobe pokojnog donio staru drvenu kutiju punu požutjelih dokumenata s žigovima Titovog, Staljinovog i Winstonovog kabineta koji su potkrijepili njegovu priču, jer to su bili povjerljivi dokumenti koji su svjedočili o prisnom odnosu Alberta s velikim vođama proteklih vremena.Tito ga je pozivao na proslavu obljetnice oslobođenja Beograda, Staljin mu je čestitao rođendan, 20.11.1946., a Premijer ga je jednostavno pozivao u lov na lisice. ".. and please, bring your sljivovica, my dear friend.It makes my mind clear and I feel so strong and easy. " Deda Ivo me je zamolio da o ovome nikome ne govorim, ja sam mu to i svećano obećao, a sve smo to zapečatili s čašicom te slavne šljivovice s geografskim porijeklom Hrvatskog Zagorja.Mogli bi taj brend šljivovice prodavati vrlo dobro u Engleskoj uz ovakav dokaz, razmišljao sam ne vjerujući svojim očima u dokumentima za koje valjda nije znala ni MI5, ni KGB, a možda ni Udba, no nisam razbijao glavu time.Bit svega bila je u tome da je Albert kao glava kuće prodavao svoj Ford, našao kupca koji mu je dao kaparu uz obećanje da će mu ostatak novaca dati nakon probne vožnje, ostavio mu osobnu kartu na ime Dino Drpić, uzeo ključeve auta i nikada se više nije pojavio.Deda Ivo kaže kako on nije bio tada kod kuće, jer on bi osobno išao na vožnju s lopovom, pa do svega toga ne bi ni došlo, a Albert, kako je bio teško pokretan dao mu je ključeve na povjerenje, mada to nije očekivao od njega.No godine su ga valjda smekšale, kaže Ivo dodajući kako slučaj nisu prijavili policiji, jer je dotični Dino nazvao telefonom i ispričavao se što je onako naglo otišao (s tuđim autom), te da će ovih dana donijeti ostatak novaca.Albert je naglo umro, starci su se nadali novcima i zato su mislili da sam ja taj nesretni Dino kad sam pozvonio i predstavio se.Osjećao sam se bespomoćno.U glavi mi je bilo bezbroj pitanja.Tko je Dino? Gdje je auto? Tko me je skoro ubio na cesti? Moram opet nazvati Željka.I posjetiti Anju.Vjetar je bio sve jači.Mirisalo je na nevrijeme.