Kao vodeći hrvatski filmski teoretičar i otac hrvatske filmologije, Peterlić ni u sedamdeset i drugoj godini života nije prestao s pisanjem, objavljujući filmološke kolumne Vijencu i dovršavajući svoju kapitalnu knjigu Povijest filma.

Upravo povijest filma bila je velika Peterlićeva ljubav te joj se, kada je zašao u sedmo desetljeće života, odlučio izravno i sustavno posvetiti, želeći iznIjeti vlastito viđenje te ipak najatraktivnije, a možda i najzahtjevnije filmološke teme.

Vrijednost knjige je u tome što ispisuje povijesne mijene jedne kinematografije u nastajanju, kinematografije čija su najbolja ostvarenja nastala protiv struje, slučajnim/sretnim spletom okolnosti ili osobnim zalaganjem pojedinaca, pa je stoga i neka vrsta suvremene reinterpretacije povijesti domaćeg filma, vrijedne utoliko što je već došlo vrijeme da se te zadaće poduhvate mlađa imena filmološke scene.

Savez je pokrenuo i stručnu izdavačku djelatnost - izdaje dva stručna časopisa (Hrvatski filmski ljetopis i Zapis) te filmološke knjige i niz prigodnih publikacija.

Pet temeljnih funkcija proizvodnog kruga koji zovemo kinematografija mogle bi se ovako razvrstati: - kreativni i tehnički zanati (autorski i proizvodni rad) - produkcijske vještine (kreativno poslovanje) - poslovi distribucije (" trgovina na veliko ") - poslovi prikazivačke infrastrukture (" trgovina na malo ") - obrazovanje i posredovanje: kinotečne, izdavačke, filmološke i srodne djelatnosti.

Kako i njezin podnaslov sugerira, osnovni metodološki okvir čine filmološke i mediološke teorije, s tim da jedna skupina tekstova više tendira filmološkom, a druga skupina mediološkom usmjerenju.

U tekstu se kombiniraju fragmenti analize stari trideset i pet godina s novim interpretacijama i dodacima, a oduševljava Kreljin smisao za detalje i minuciozno iščitavanje značenja i dubina filmološke analize kadar po kadar, sekvenca po sekvenca.

Drugi dio knjige pod nazivom Flashback upravo je takav kakvog naslov sugerira u njemu su okupljeni rani Kreljini radovi, raznorodne filmološke teme u obliku manje ili više opsežnih eseja o određenom filmu ili pak tehnici, te filmske kritike ondašnjeg (remek-djelima bogatog) kinorepertoara: to su radovi o Wellesu, Kurosawi, Truffautu, analize fenomena poput stop-fotografije ili optičke varke, iskrivljenih interpretativnih mehanizama pri Bazinovoj analizi Wylera, problemske studije o motivu samoubojstva ili pak cikličnom pogledu na svijet kao stilskoj osobini u suvremenom (riječ je o šezdesetima) hrvatskom filmu, kao i brojni drugi tekstovi u kojima se autor bavi određenim problemom kojeg analizira iz horizonta specifične filmološke perspektive.

Časopis također donosi filmološke studije o Blade Runneru, Full Metal Jacketu, Branku Marjanoviću, Ivanu Martincu, Raoulu Coutardu itd., te opsežan blok eseja o filmovima s kinorepertoara.

Kao prvo, važno je uočiti da Krelja ne polazi od neke općeprihvaćene filmološke teorije, niti se drži pomodnih favoriziranja pojedinih redatelja ili stilova.

Na Sajmu će biti predstavljen časopis Hrvatski filmski ljetopis (8. prosinca) te Filmska čitanka Ante Peterlića (10. prosinca), posljednje izdanje iz biblioteke Filmološke studije, a u središnjem izlagačkom prostoru bit će izložena i druga izdanja.

Ovaj pregled povijesti hrvatskog igranog filma naglasit će karakteristike koje dosadašnja povijesna proučavanja i filmološke sinteze nisu u dovoljnoj mjeri obuhvatili: stilističke značajke, odnosno razvojne linije, kao i mehanizme stvaranja umjetničke vrijednosti i njenog kritičkog prosuđivanja.

" Filmološke i mediološke teorije ", NL, 23.4. 2013.

Pri odluci o trajnom čuvanju filmskoga gradiva potrebno je poznavati povijest hrvatskoga filma, imati izgrađene filmološke, ali i kriterije koji polaze s filmskoarhivističkog stajališta trajne pohrane filmskoga gradiva kao dokumenta te filmske tehnologije.

Riječ je o pionirskom djelu koje potiče na razmišljanje, a može poslužiti i kao svojevrsni udžbenik za filmološke predmete, dodao je.

Dugogodišnji Peterlićev rad direktno je odgovoran za pojavu filmološke literature u Hrvatskoj (kako domaće, tako i prijevodne) koja svake godine biva sve opširnija i bogatija.

A sustavno objavljivanje više Peterlićevih knjiga u proteklih desetak godina između ostaloga potvrđuje važnost i opredjeljenost Hrvatskog filmskog saveza koji je najveći domaći izdavač filmske i filmološke literature.

Ištvančić se u knjizi bavi četirima filmovima: Poštar s kamenjara, Druge, Pletenice i Dernek, precizno ih analizirajući s filmološke, historiografske, estetske, ali i osobne perspektive, time što u tekstu obilato navodi Tadićeve citate, pa čak i verzije scenarija za spomenute filmove koji se bez sumnje ubrajaju u sam vrh hrvatske dokumentaristike.

Treba odmah naglasiti: baš kao što ni svako novo ostvarenje nije nužno samo po sebi kvalitetno jer je iskaz mlađe generacije, tako ni kvaliteta tekstova u zborniku nije ujednačena, kako s obzirom na raznolikost tema i dužinu priloga, tako i uzevši u obzir da su neki radovi tek puki informativni prikazi, a neki ozbiljnije filmološke studije.

Krajem prošle godine u izdanju Hrvatskog filmskog saveza, u ediciji Filmološke studije, objavljena je vrijedna knjiga Jurice Pavičića, jednoga od najcjenjenijih hrvatskih filmskih kritičara, naslova Postjugoslavenski film, stil i ideologija.

EduFilm je program namijenjen svima koji su zainteresirani za film, s posebnim naglaskom na studente koji slušaju filmološke kolegije na Filozofskom fakultetu i ADU.

U maloj dvorani kina Tuškanac održana je u srijedu, 6. lipnja promocija nove, četvrte u nizu knjige Irene Paulus Teorija filmske glazbe kroz teoriju filmskog zvuka, o kojoj su govorili urednica Naklade Hrvatskog filmskog saveza i urednica edicije Filmološke studije Diana Nenadić, koja je bila moderatorica promocije, prof. dr. Hrvoje Turković, čijim se pionirskim radovima vezanim uz teoriju zvuka na filmu autorica poslužila u nastanku svoga djela, prof. dr. Nikica Gilić, pod čijim je mentorstvom izradila svoj doktorat, nastao i na temelju niza predavanja o filmskoj glazbi na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu odnosno na doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a koji je poslužio kao osnova knjige te sama autorica, doktorica filmske glazbe Irena Paulus.

Autor prve opće povijesti filma izvorno pisane na hrvatskom jest dakako Ante Peterlić, kojeg bi, po analogiji s Markom Marulićem, mitski zaneseno mogli nazvati ocem hrvatske filmologije, iako je sam bio previše pošten da ne bi istaknuo kako je prethodnika imao u posve zanemarenom Rudolfu Sremcu, koji je pak počeo graditi filmološke temelje na infrastrukturi koju je uvođenjem filmologije na Odsjek za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta osigurao znameniti Ivo Hergešić.

Naime, autora ne zanimaju filmološke zakonitosti koje uglavnom služe za " samoperpetuaciju znanstvenoga diskursa i lamentaciju o filmskoj formi ".

Lakomo oko je program ponajprije orijentiran na studentsku populaciju, s naglaskom na studente koji slušaju filmološke kolegije na studiju komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu.

Posljedica je to općeg stanja kulture i znanosti u nas, opterećene konzervativnošću i anakronošću, pa se pravi bum ambiciozne i aktualne filmskokritičarske i filmološke djelatnosti vjerojatno može očekivati onda kad se ti uvjeti bar u nekoj mjeri promjene (što se polako nazire i pokazuje rezultate).

Godine 1977. kao direktor Filmoteke 16, pokreće biblioteku posvećenu teoriji i praksi filma u kojoj su izašla kapitalna djela hrvatske filmološke znanosti: Teorija filma, dr. Ante Peterlića i Filmska kamera, Nikole Tanhofera.

No, na određena pojednostavnjenja bio je i sam prisiljen kada je u Filmskom leksikonu morao sažeto definirati i najzahtjevnije filmološke pojmove kao što je i sam termin filmologije, o kojemu, hajde da ga časkom citiramo, kaže: Filmologija (također: znanost o filmu ili film. znanost). 1. Humanističko-znanstvena disciplina sustavnog proučavanja kinematografije u njezinu socioekon. i kulturološkom obuhvatu. 2. Znanstveni pokret u Francuskoj koji je nastojao potaknuti i povezati pristupe kinematografiji iz različitih postojećih disciplina (filozofije, psihologije, sociologije, fiziologije, biologije itd.) Ideju i naziv filmologije uveo je Gilbert Cohen-Seat 1964. Značajniji predstavnici pokreta: E.

Temelj knjige je u njezinom dvojnom pristupu: autor polazi podjednako od pozicije filozofa i filmologa, društvenog kritičara i filmofila, pa je temeljno pitanje na kojem počiva djelo (kakav je danas odnos filma i politike?) potrebno sagledati kako u kontekstu teze da je fenomen iskonski političkog ostao " posve zanemaren u globalno-neoliberalnom svijetu današnjice " te da je danas politika utopijski ideal kojeg valja ponovno zadobiti " univerzalnom repolitizacijom ", tako i u svjetlu filmološke interpretacije raznih autorskih poetika koje mogu imati snažan subverzivni potencijal.

Redatelj Petar Krelja upustio se u eksplikaciju nešto specifičnije filmološke teme, one o međusobnu prožimanju dvaju glavnih filmskih rodova igranog i dokumentarnog.